Kako sam stvorio projekt LIDIJA BAČIĆ: Ispovijest čovjeka koji stoji iza naizazovnije glazbene zvijezde

Foto: Damjan Tadic / CROPIX

Velika je mogućnost da nikad niste čuli za njega. Kao što je jednako velika mogućnost, ako ne i veća, da ste barem jedanput u životu pjevušili “Ja za ljubav neću moliti”, Nine Badrić ili “U mom zagrljaju”, Olivera Dragojevića. Ne? A “Sexy Cool”, grupe Divas? Thompsonovu “E, moj narode?” “Misli svatko da je meni lako”, Zlatka Pejakovića?… Sve te hitove napisao je Faruk Buljubašić (48), koji je u Zagreb stigao kao tek stasao mladić, izbjeglica iz rodne Bijeljine u ratnom vihoru 1992. Došao, ostao, postigao uspjeh.

Fayo izgleda i ponaša se nenametljivo, po Zagrebu se vozi biciklom, nikad nije položio vozački ispit.

“Nikad nisam imao interesa, čak ni ideju da jednom sjednem za volan. Od djetinjstva su me zanimale samo dvije stvari: nogomet i tekstovi pjesama. I tako, čim sam naučio pisati, dok sam slušao ploče, prepisivao bih stihove u svoju bilježnicu, a s omota uvijek i ime autora, što je prilično neobično. Ljude uglavnom zanima samo izvođač, eventualno skladatelj, dok su mene oduvijek zanimali tekstovi i njihovi autori. Ne znam to objasniti, ali bit će da sam stvarno predodređen, rođen za ovaj posao. Nisam samo prepisivao, pisao sam i vlastite pjesme, slao ih na natjecanja, uglavnom pobjeđivao, jednako kao i na radiostanicama po BiH, sve dok mi nisu javili da više neće primati moje pjesme jer sam stalno pobjeđivao na njihovim natjecanjima”, govori Fayo.

U Zagreb, dakle, stiže kao mladić od ciglih dvadeset godina. Bježeći od rata, obitelj nosi najosnovnije, a Fayo sa sobom u plastičnim vrećicama najvažnije – dupkom su pune gotovih tekstova za glazbene brojeve. Malo je koji izbjeglica uspio kao on, uletio je odmah u visoko društvo, u krugove. Kako?

“Uzeo sam telefonski imenik, tražio telefonske brojeve ljudi, uglavnom skladatelja za koje sam mislio da bi mogli biti zainteresirani. Tako sam nazvao i Rajka Dujmića, predstavio se i pitao ga bi li bio zainteresiran da vidi neke od mojih uradaka? Pitao me: ‘Jesi li nešto dosad objavio?’ Nisam. ‘Onda se javi kad objaviš’. Kad sam objavio prvu pjesmu, opet sam ga nazvao. Tad me pitao: ‘Jesi objavio hit’? Rekao sam iskreno – nije hit. ‘E, onda se javi kad napišeš hit’, rekao je i spustio slušalicu. Poslije su se hitovi zaredali, a s Rajkom sam postao i ostao prijatelj i suradnik sve do današnjih dana”, opisuje sam početak svoje karijere.

Ali, ako ne Rajko Dujmić, netko mu je ipak morao otvoriti vrata. Bio je to Zrinko Tutić, čija će agencija Tutico 90-ih, nakon što ga je produkcija “Moje domovine” lansirala u nebo kao najsjajniju zvijezdu, bila središnja producentska kuća u zemlji, u portfelju je imao sam estradni vrh: Severinu, Massima, Crvenu jabuku, Maju Blagdan…

“Moram reći da je Zrinko vjerojatno pokazao sućut i želio učiniti dobročinstvo tijekom rata jednom mladom čovjeku iz Bosne, ne očekujući mnogo. Pozvao me da dođem u slavni Rokoko studio, gdje sam ga našao u društvu Đorđa Novkovića, Nikše Bratoša i Želimira Babogreca. Rat je bio svuda okolo, a ja sam upao u pravi trenutak posred najmoćnije skupine autora na hrvatskoj estradi. Došao sam s tim svojim vrećicama, pa kad je vidio koliko je toga, rekao mi je: ‘Mali, ja to stvarno sad ne mogu čitati. Javit ću ti se’. I, stvarno, nakon nekoliko dana zazvonio je telefon, našli smo se u Tuticu i ja sam odmah počeo pisati za Severinu, Massima, Crvenu jabuku, Maju Blagdan… Mojoj sreći nije bilo kraja. Imao sam samo 21 godinu i odmah počeo raditi za najveće i najbolje.”

Vjetar s Dinare

Od tog trenutka, u prvoj polovici 90-ih, Fayo je počeo pisati za praktički sve važnije izvođače. Scena je bujala, pojavio se i CRO Dance pokret koji je počeo s legendarnom “Tek je 12 sati”, pa će ga tako susret s Mirom Buljanom, producentom E.T.-ja, dovesti do suradnje s njima, ali i s grupom Divas, Colonijom, Kasandrom, pa čak i sa Sennom M., danas eponimom za glazbeni “trash”. Je li cro-dance bila glavna “trash” epizoda hrvatske estrade u povijesti?

“Ne sjećam se tog vremena na taj način. Mislim da je to bilo vrlo uzbudljivo, nadahnuto i produktivno doba. Došla je prva nova generacija autora u slobodnoj Hrvatskoj – Ilan Kabiljo, Branimir Mihaljević, Denis Dumančić, Renato Đurđević, Miro Buljan… Da, bio je i Senna M., ali i on je na neki način dao doprinos lepezi raznolikosti scene. Mislim da je ono što se dogodilo 90-ih mnogo značajnije i bolje od onoga što se događalo u prvom desetljeću dvijetisućitih”, smatra Fayo.

U tom razdoblju, od prve pjesme sve do početka novog milenija, Fayo nije surađivao samo s “dancerima”. Nini Badrić napisao je možda najpoznatiju njezinu pjesmu “Ja za ljubav neću moliti”, Zlatku Pejakoviću “Misli svatko da je meni lako”, a Thompsonu “Vjetre s Dinare”.

“S Thompsonom me upoznao Alen Nižetić. Surađivao sam uređujući Thompsonove tekstove na dva, tri njegova albuma i rado se sjećam te suradnje. I dandanas stojim iza Thompsona, on je ekstremno talentiran, savršeno točno zna što hoće, a svaki mu tekst ima jasnu temu, prelijepo prezentiranu. Ponekad je čak i magičan, pa poslušajte ‘Iza devet sela’, ona je praktički kao iz ‘Gospodara prstenova’, nekako tolkienska…”

U prvom desetljeću svoje karijere Fayo je pisao oko stotinu tekstova godišnje, a sveukupno?

“Točan broj zaista ne znam. Sigurno sam napisao više od tisuću, a manje od dvije. Konzervativno bih procijenio da ih je između tisuću i tristo, četiristo do tisuću i šesto, sedamsto. Tu negdje…”, pokušava se zbrojiti Fayo, koji se smatra umjetnikom i obrtnikom.

“Moja je zadaća da pišem tekstove, i to u 90 posto slučajeva na gotovu skladbu. Tek je pet do deset posto mojih uglazbljenih stihova napisanih ranije. Mislim da su Branimir Mihaljević i Denis Dumančić vjerojatno među posljednjim skladateljima koji mogu komponirati glazbu na stihove. Kompoziciju vam pošalju emailom ili radite u studiju na licu mjesta, dok se snima materijal. Ja volim tu određenu vrstu pritiska, rokove, tad sam najbolji. No, ne mogu za sve svoje tekstove reći da su – umjetnost. Ovo što ja radim je zanat – napisati dobar ili odličan tekst i za pjesmu koja je glazbeno slabija, to je umijeće. Ponekad mogu izbaciti i pet pjesama dnevno, nekad ni jednu”, komentira Fayo.

Postali smo sterilni

“Naša, hrvatska glazbena scena sustavno se uništava i zato nam je danas kako je, zato hrvatska publika radosnije grli izvođače iz Srbije i BiH nego svoje. Više je tu elemenata. Srbi, primjerice, komuniciraju stvarne teme, bave se stanjima uma, tijela, društva… Pogledajte naše radijske top-ljestvice, od deset prvih pjesama na listi, u šest je riječ ‘ljubav’, ali bez ikakve dublje poruke, čak i rime. Generičke autore i izvođače sad biraju urednici na temelju algoritama marketinga i oglašivača, ne više na temelju kvalitete i inovacije. Onda, recimo, nije li iznenađujuće da na programu Narodnog radija nikad nećete čuti novog Mladena Grdovića, Maju Šuput ili Lidiju Bačić? Hrvatska televizija više nema glazbenu emisiju kao što je nekad bila ‘Sedma noć’? Radijskim top-ljestvicama vladaju izvođači koji nisu imali ni pet koncerata u životu zato što ne mogu napuniti prostore, njih nitko ne sluša. A prvi su! Niti jedan od tih novokomponiranih izvođača kroz svoje pjesme ne govori o pravim životnim iskustvima i iskušenjima, pa i ne šalju ozbiljne, poruke o životu. Zato su srpski izvođači zanimljivi, oni govore o preljubu, o alkoholu, drogi, društvenim mrežama, situaciji u društvu, analiziraju, znaju biti i buntovni i duhoviti. Mi, ništa. Postali smo sterilni. To je razlog zbog kojeg se hrvatska publika okreće prekograničnoj glazbi. To ne treba čuditi”, secira stanje i daje svoju znalačku procjenu Fayo.

Nova karijera

“Prije nekoliko godina počeo sam raditi kao menedžer i producent, osnovao sam svoju izdavačku kuću Fayo Music, konačno u cijelosti postao svoj gazda – sad su moje pjesme konačno u mom vlasništvu, ne moram ih predavati nikome. Mogu se brinuti o karijerama drugih kao producent i menedžer. Prirodan je to razvoj karijere, već su ga ostvarili i Zrinko Tutić i Tonči Huljić”, govori o svom današnjem angažmanu.

Ali, primjećujemo, oni su skladatelji, a Fayo je tekstopisac. “To je istina, ali ne mijenja na stvari. Mislim da dobro radim taj posao, učio sam od najboljih. Počeo sam s bendom Kino Klub, a zatim sam radio s Lanom Jurčević, kad je prestalo njezino partnerstvo s Lukom Nižetićem i Milanom Vlaović. Lana se pokazala kao veliki profesionalac. Bilo je to zanimljivo iskustvo, mnogo sam naučio i mislim da je sve to bila priprema za moj dosad najvažniji projekt – rad s Lidijom Bačić”, kaže Fayo o suradnji sa zvijezdom s milijunima klikova na Youtubeu.

Dakle, Fayo je stvorio Lidiju Bačić…

“Ne bih rekao da sam je stvorio. Napravili su je mama i tata, a ona se izgradila sama. Sve je kod Lidije kako treba. Lidija je posebna, vjerujte mi, njezino veliko vrijeme tek dolazi. Snimio sam je prije nego što smo počeli suradnju, još dok se probijala i sama snalazila kako je znala i umjela te dogurala daleko. Treba to poštovati, ona nije imala Huljića kao Rozga, Tutića kao Severina ili Edwina Softića kao Nina Badrić. Nije imala nikog, osim mame koja silno vjeruje u nju. Lidija dolazi iz jedne divne, čestite, skromne radničke obitelji i tog se backgrounda ne srami. Lidija je na počecima svoje karijere uzimala pjesme i produkciju od slabijih autora, pjevala po kafićima širom Hrvatske bez ikakve logistike i potpore. I opstala. To stvarno treba cijeniti. Uz to, ono najbitnije: je Lidija Bačić ima nevjerojatan glas! Ima raspon iznad tri oktave, visoke tonove ne može fulati, a niže lage pjeva suvereno. Znate li da može, recimo to tako – u muškom tonalitetu, kao da je kontraalt, otpjevati Baretove ‘Teške boje’”, praktički oduševljeno o svojoj najbližoj suradnici govori Fayo.

Što se promijenilo otkako su se upoznali i počeli raditi zajedno?

“Promijenilo se to da me svi zovu da im objasnim neobjašnjiv uspjeh Lidije Bačić. Nema tu nikakve tajne. Strateški smo promijenili koncept, angažirali nove suradnike, drukčije postavili PR, imamo produkciju spotova, vlastiti televizijski show ‘Planet Lile’ koji sada snimamo drugu sezonu i distribuiramo putem Youtubea. Još nismo ni otvorili poziv, a već imamo nekoliko stotina prijavljenih. Glavna nagrada nije šala – pobjednik ili pobjednica snimit će duet s Lile i imati prilike nastupati s njom”, opisuje zaokret u poslovanju i karijeri Lidije Bačić njezin producent i menedžer.

Fayo govorili o uloženom, a koliki je povrat?

“Probajte zamisliti”, kaže sa zadovoljstvom.

“Znate li da je Lidija u posljednjih šest godina održala 570 koncerata? Ne šalim se – 570! Lidijine pjesme imaju po 10, 15, 20 milijuna pregleda na Youtubeu. A svejedno je nikad nisu pozvali da gostuje, recimo na HTV-u u emisiji ‘A-strana’ niti su je ikad emitirali na Narodnom radiju. Kako to objašnjavam? Ne objašnjavam. Za nas dvoje to više nije ni toliko važno. Koliko je digitalizacija svega donijela lošeg, donijela je i dobrog. Barem u našem slučaju. Zajedničko nam je da ne marimo za prepreke, znamo da će ih biti, uvijek ih ima na putu prema uspjehu. Oboje vidimo glazbu kao film, a ona ima tu glasovnu mogućnost da tumači razne, brojne karaktere. Oni koji to još nisu prepoznali, imat će priliku.

Velika budućnost

Veliki planovi producenata, modnih agenata, zastupnika glumica, umjetnica, pjevačica… često se izjalove u ključnom trenutku. One se odluče zbog pritiska ljubavi prekinuti karijeru i/li je preusmjeriti. Strahuje li Fayo od “izdaje”?

“Meni je sasvim normalno i računam na to da će u jednom trenutku Lidija možda krenuti ostvarivati se kao partnerica, majka. To je prirodno, nitko joj to ne može braniti niti sugerirati da ide drukčijim putem. I sam imam četvero djece, razumijem to. Međutim, ja zasad vidim da je iznimno posvećena karijeri, ona je veliki radnik. Jednostavno, ljudi su različiti. Nina Badrić i Jelena Rozga odlučile su se za karijeru, Severina je dijete dobila u četrdesetima. Pravila nema, ali ima podudarnosti”, razmišlja naglas.

“Lidija već danas konkurira našim najvećim pjevačkim zvijezdama – Severini, Nini, Rozgi… Sve su prevalile četrdesetu, a Lidija tek tridesetu. Vjerujem da će u vremenu ispred nas biti sve veći prostori, nadamo se dvoranama, i to velikim. Lidija će 2020. pokazati svoj puni sjaj i moć. U to sam siguran.”

Komentari