JELENA VELJAČA O PROŽIVLJENOJ DRAMI NA AERODROMU: Ozlijeđena beba je urlala, majci koja se tresla poput pruta nitko nije prišao…

FOTO: Instagram/Jelena Veljača

U svojoj kolumni za Jutarnji.list spisateljica i scenarstica Jelena Veljača dotaknula se drame na zagrebačkom aerodromum  te kako ozlijeđenoj bebi i njenoj majci nitko nije prišao da im pomogne.

Ne znam kad se našem društvu dogodilo da, kao u nekom filmu strave i užasa, preživi opću katastrofu koja je prijetila istrebljenjem, no oboli od stravičnih posljedica, od kojih je ona najgora potpuni nedostatak empatije. Ovih sam se dana panično pokušavala sjetiti jesu li me učili, primjerom ili barem verbalno, da je solidarnost poželjna karakterna osobina, a nedostatak suosjećanja znak psihopatologije. Pokušavala sam i analizirati Hrvate u skorijoj povijesti, tražeći taj udar meteora koji nas je sve skupa ostavio s druge strane emocije. Možda je ključ u tome što, da bi društvo moglo preživjeti rat, smrti i stradanja nezamislivih razmjera, mora zaključati jedan dio svoje osjetljivosti. Možda smo navikli na grozne scene, teške ljudske sudbine, posvemašnju nepravdu i generalnu nebrigu o čovjeku, pa smo istrenirani ne osjećati, jer je to jedini način da preživimo. Možda je to jednostavno tako: kad se narod izgladnjuje i psihološki muči do svih granica izdržljivosti, postane okrutan i prema sebi samom.

I sama se znam uloviti da ne osjećam baš ništa u trenutku koji bi u svakom avangardnom europskom filmu bio vrhunac emotivne katarze. Ponekad promatram situaciju u kojoj se nalazim kao profesionalna vojnikinja ili kao da se događa nekom drugom. Ponekad mi i sama riječ “solidarnost” djeluje kao izlizana fraza iz neke neosocijalističke propagande, pa očekujem da ide uz uobičajene sumnjivce i loše kanapee. Ali u ključnim trenucima, i to vjerojatno zbog majčinstva, sve češće funkcioniram ipak kao ljudsko biće, pa ako smijem suditi po sebi, a svi to ipak u konačnici činimo: ima nade, još ima nade.

Pa sam tako, kad su bebi od godinu i pol dana teška vrata toaleta namijenjenog za mame i bebe prignječila rukicu na metar od mene, sljedećih pola sata provela paralelno tješeći mamu i trčeći po zagrebačkom aerodromu tražeći panično bilo koga s akreditacijom tko izgleda kao da potencijalno radi na aerodromu dr. Franje Tuđmana (koji ću kasnije, tijekom prepričavanja ove uznemirujuće priče, nazvati odličnim primjerom nomen est omen kletve), u nadi da će pozvati liječnike ili bilo kakvo odgovorno osoblje tko mami koja se tresla od šoka može pružiti adekvatnu pomoć. Ne bih nužno ulazila u važna sigurnosna pitanja kao što su – zašto na jednom cijelom nivou aerodroma ne postoji nijedna službena osoba u trenutku kad se tamo nalazi – pa, ono, zapravo, bilo tko, a ne pedesetak do sto ljudi koliko nas je bilo (što uključuje priličan broj djece), iako to smatram skandaloznim. Ne bih se čak u ovom tekstu čak ni žalila na činjenicu da se bilo kakav incident mogao dogoditi a da, ponavaljam, ne postoji odgovorna osoba koja može reagirati.

Pod incidentom mislim i na, primjerice, požar, prijetnju, talačku krizu ili epileptični napad. Ne bih ulazila u činjenicu da su aerodromi postali samo ogromne hale u kojima čekamo svoj red za ukrcaj bez ikakve zaštite, iako je pseudosigurnost na visokom nivou, ali i bez ikakve mogućnosti da se iz istih, jednom kad si u prostoru za ukrcaj, maknemo, ne bih, jer me čak možda više od toga da sam morala ostaviti svoje četverogodišnje dijete nepoznatoj prodavačici u obližnjem duty free shopu, prijeći tri kata, zbog sulude i potpuno nepraktične arhitekture morala dvaput izaći iz zgrade da bi ušla u dizalo i pritom zaskočiti čovjeka koji je isto tako mogao biti govornik nekakve konferencije s rečenicom RADITE LI SLUČAJNO OVDJE, DJETETU JE POTENCIJALNO SLOMLJENA ŠAKICA, šokirala činjenica da je majka koja ne govori hrvatski sjedila sama na podu s ozlijeđenim djetetom bez da joj je itko prišao.


U redu, dječji plač možda djeluje kao standardna pojava, ali ovo dijete je urlalo, a majka se tresla poput pruta, dok su dva pripadnika vodeće hrvatske stranke malo dalje razgovarala, čini mi se, o motorima. Imena nisu potrebna jer je to situacija kojoj svjedočimo konstantno u svakodnevnom životu. Tuđa nas se muka ne tiče dok ne mora. Uskočit će netko drugi, zar ne, ja se žurim. Možda je najbolje ne miješati se. Ne mogu baš sad.

Obuzeo me užas jer sam na tren i kod sebe prepoznala trenutak oklijevanja. Što nam se to događa? Grlila sam strankinju dok smo čekale pomoć prisjećajući se nekih trenutaka svog vlastitog užasa kad sam mislila da mi je dijete u boli i opasnosti: gledala sam u oči medicinskim sestrama tražeći utjehu, usred noći bih pisala pedijatricama očekujući da me umire. Otkrila sam novu nijansu prijateljstva: sve one majke na ulici činile su mi se bliskima, razumjela sam svaku ženu kojoj dijete urla u avionu, imala sam potrebu pomoći baš svakoj koja se raspala za vrijeme kupovine. Odjednom sam, kao iznova, spoznala svu fragilnost ljudskih duša: valjda me više nije štitila ludost mladosti, narcizam samodostatnosti. I dok sam je grlila i davala pravne savjete vezane uz zaštitu života u ovoj našoj suludoj neempatičnoj državi, u kojoj se suosjećanje može doista tražiti i pronaći samo još u očima drugih, jer su institucije davno zakazale i postale mašinerija neosjetljiva na sudbine, pitala sam se je li doista moguće da smo došli do trenutka kad ljudi nastavljaju jesti čips i sliježu ramenima na rečenicu “mislim da je bebi slomljena ruka”.

Tko nas je i kad tako baždario, tako naučio? Činjenica da i kad prijavimo nasilje, ono ne bude sankcionirano? Činjenica da se, kad se konačno spustio medicinski tim, očito kroz La Manche do posljednjeg nivoa dr. Franje Tuđmana, okrutnog u grandioznosti svog narcizma (podsjećam vas: riječ je o aerodromu), s njima se nisu spustili ni predstavnici uprave zračne luke, ni netko iz pravne službe, ni HR-ica, ni stručnjakinja za prava korisnika? Mamu i bebu su poslali dalje, bez ikakvog osjećaja odgovornosti, pa čak i bez ozbiljne medicinske obrade. Dok smo se rastajale, u očima smo si međusobno i tražile i davale utjehu, a moje je dijete tutnulo ozlijeđenom u ruke plišanu igračku. Tračak nade za kraj scenarija.

 

Komentari

loading...
-->