Ispovijest zagrebačkog glumca: ‘Sve što možete skupiti iz literature strave i užasa, slilo se u KB Dubrava’

Photo: Zarko Basic/PIXSELL

Vojin Perić (60) jedan od utemeljitelja i organizatora Međunarodnog festivala kazališta slijepih i slabovidnih Blind in Theatre – Slijepi u kazalištu, glumac i tekstopisac koji radi u kazalištu za slijepe i slabovidne “Novi život” u Zagrebu, a 24sata je ispričao svoju kako je izgledala njegova teška borba s koronavirusom u zagrebačkoj Dubravi.

Njegova je kalvarija s koronom počela 19. listopada, kad je, nakon odigrane predstave u Vukovaru, dobio temperaturu i sutradan se odmah išao testirati. Nalaz je bio pozitivan, ostao je kod kuće, u Zagrebu, i u početku simptomi nisu bili zabrinjavajući.

Glumac koji je slijep od svoje 11. godine borbu s koronavirusom doživio je na način koji mnogi ne mogu shvatiti, niti opisati kako je on to opisao. On je osjetio sve ono što zdravstveni djelatnici osjećaju u sebi dok se bore s ovom opakom bolešću u zagrebačkoj covid bolnici, dok nam spašavaju živote, a bio je tamo čak tri tjedna, od čeka tjedan dana na respiratoru.

.”Sve što možete skupiti iz literature strave i užasa, slilo se u KB Dubrava”, kazao je glumac.

Tjedan na respiratoru ili ”u crnoj rupi”

#Zadnje čega se sjećam iz Dubrave, prije utonuća u umjetni san, bile su riječi doktora koji mi je smirenim glasom kazao: ‘Ne brinite ništa, sad ćemo mi vama pomoći…’. U tom sam trenutku osjetio potpuni mir, pomirenje zapravo, i pomislio da je to to, kraj je došao, rekao sam u sebi: ‘Svijete, doviđenja…’ Iako uvjeren da odlazim, bio sam smiren, nisam htio niti mogao paničariti, ali se više, kao dotad, nisam mogao niti boriti, prepustio sam se” kazao je Perić za 24sata.

Dodao je kako se ne sjeća niti intubacije, niti bilo koje druge boli osim one jake u prsima.

“I taj osjećaj crne rupe… Drugo je, kad je čovjek u nepoznatom, vidjeti što se oko vas događa, tko vam prilazi i što nosi, kakav izraz lica ima, ali ovo je situacija koju nikome ne bih poželio. Dolazak u bolnicu u teškom stanju bio je za mene samo crna rupa”,  kazao Vojin.

Slušao sam što se oko mene događa, pratio zvukove, glasove, korake. Ne možete zamisliti koja je borba ondje, kako pacijenata tako i osoblja, za njihove, naše živote. Ti se ljudi ubijaju od posla. Ti ljudi ratuju protiv smrtonosnog malog neprijatelja, nevidljivog. Ne vidim, pa sam situaciju ondje percipirao na drukčiji, svoj način, upijao sam zvuke trčanja osoblja na svaki poziv pacijenta. Njihov se trud može opipati, toliki je. Kao slijepoj osobi, sluh mi je istreniraniji, i možda će vam zvučati nevjerojatno, no ja mogu čuti parkirani auto, zid… Svatko to može čuti, no videća osoba tu sposobnost ne koristi – opisuje Perić. Osoblje u Dubravi se, zaključuje, do posljednjeg daha bori za svakog pacijenta koji im dođe.

“Prekjučer sam došao kući i taj dan, kao ni jučerašnji, ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Toliko smo nas troje opet sretni – supruga, kći i ja. Oduvijek smo vrlo složna obitelj, koja život slavi svakog dana, a sad pogotovo#, zaključio je Perić svoju priču o bitki za život i slavljenju života koji mu je ponovno podaren, sretan što je na dar dobio novu priliku, veseli se svakom učinjenom koraku i jutru – želi trčati, plesati i, najviše, uskoro opet stati na daske koje mu život znače.

Komentari

loading...