Čak i službene definicije inteligencije poput ‘sposobnosti snalaženja u novim situacijama’ Ramira Bujasa ili ‘sposobnosti rješavanja apstraktnih problema’ Roberta Sternberga daju naslutiti neke druge okvire.
IQ postaje zastarjelo mjerilo
Znatiželja je pogonski motor svih mjerenja inteligencije. Testove za inteligenciju prvi su formirali Standford i Binet, te Merrill i Palmer, a pomalo šovinistički rezultati nisu rezultat inteligencije već eugeničkih testnih okvira. Logika, matematika i dedukcija baza su IQ testova, no višeslojna inteligencija psihologa Howarda Gardnera daje neke druge referentne točke. On je razlikovao verbalnu (vokabular) inteligenciju, logičku pamet, vizualno-prostornu kontekstualizaciju, tjelesno-kinestetičku (osjetilnu) inteligenciju, glazbeno rasuđivanje, društvenu inteligenciju i introspekciju. Poticaj svih vidova inteligencije dobiva se kombinacijom odgoja i stručne pomoći, no talent često zatiru predrasude – kako sustavne, tako i ljudske. Multidisciplinarna ili višestruka inteligencija posebni je vid, i on uključuje više navedenih faktora u međudjelovanju.
Kasnije je navedene vidove nadopunio s još dvije nove vrste dok su institucionalni testovi postali diskriminirajući zbog poticaja jedino lingvističke i logičko-matematičke inteligencije, dva najbolja faktora za korporatističku eksploataciju. Riječ je o naturalističkoj inteligenciji koja je vezana uz životinje, biljke i prirodu, okoliš, boravak u prirodnim okruženjima, preživljavanje i razmatranje svega navedenoga na znanstveni način. Tu je i egzistencijalistička inteligencija koja podrazumijeva filozofiju, otvorenost ka duhovnosti, životu, poimanju svemira, spoznaji i sl. Velik je sraz i oko podrijetla nečije inteligencije. Nativisti poput Spearmana ili Barta inteligenciju povezuju s naslijeđem pa su tu uključeni utjecaji odgoja, genetike, konstitucije (fizički atributi i gabariti) i kongenitalnosti (razvoj u maternici). Empiristi pak uvažavaju posve oprečne karakteristike, da je inteligencija plod isključivih utjecaja okoline.
Interpersonalna i intrapersonalna inteligencija
Istina je možda negdje u sredini pa se može zaključiti kako okolina definitivno pozitivno ili negativno utječe na inteligenciju dok je retardacija plod incesta, recesivnih gena ili (post)porođajnih problema. Najstigmatiziraniji vid inteligencije od svih navedenih svakako je emocionalna inteligencija, koja ne samo da je rijetko priznata već se na nju gleda s posprdnom patronizacijom. Skeptična strana promatrača smatra kako se emocije ne mogu smatrati inteligencijom, čisto iz razloga što inteligencija po njima nema nikakve veze s empatijom ili emocijom. To prepuštaju moralnim vrijednostima i društvenim normama, a glavni argument predstavlja nemogućnost usporedbe i mjerenja različitih EI-ova kod različitih ljudi. Isto tako, poslovna klasa, korporacije i interesne skupine taj vid inteligencije čak smatraju manjkom inteligencije, a ne njezinim ‘forteom’.
Po definiciji, emocionalna inteligencija je sposobnost prepoznavanja osobnog i tuđeg emocionalnog stanja, te prilagođavanje tim stanjima na način da bismo osobi pomogli bez perfidnosti ili manipulativnih primisli. Ideju o EI-ovima razvio je 1983. godine navedeni Gardner u svojoj knjizi ‘Frames of Mind: The Theory of Multiple Intelligences’ (‘Okviri uma: Teorija višestrukih inteligencija’) gdje je IQ prepoznao kao manjkav pri objašnjavanju punog spektra kognitivnosti. Na taj način je definirao dvojaku inteligenciju, onu interpersonalnu (razumijevanje namjera, motivacija i želja drugih) te onu intrapersonalnu (razumijevanje sebe, vrednovanje osjećaja, strahova i motivacija). Kasnije se naravno sve samo nadograđivalo, a prvi koji je skovao termin ‘Emocionalna inteligencija’ bio je Wayne Payne u svom doktoratu iz 1985. (‘A Study of Emotion: Developing Emotional Intelligence’), iako je sam termin spomenut i ranije, ali u drugačijim kontekstima. Svjetski popularnim čini ga bestseler Daniela Golemana‘Emocionalna inteligencija – zašto zna biti važnijom od IQ-a’ iz 1995.
