Mlada, talentirana, motivirana, emotivna i kreativna mlada žena pravi je razlog zbog kojeg bismo trebali i morali vjerovati, koliko god su ova vremena u kojima obitavamo teška i bijedna – u bolje sutra. Ne zbog sebe (iako se svoga ja teško riješiti i staviti ga koji put sa strane, a ova priča o Nini Kraljić to i dokazuje) već zbog svih onih koje nakon ”borbe” s loptom, autićima i lutkicama čeka ona prava i nimalo jednostavna borba zvana život koju im, ovakvi kakvi trenutno jesmo, dodatno otežavamo.
Postali smo poput pravih hijena.
No, tko će misliti o boljem sutra i to o boljem sutra koje kreira netko drugi, a ne mi sami jer govore nam otkad znamo za sebe (barem su meni tako govorili i govore i dan danas) da smo svi jednako važni, bitni, moćni i još štošta na tu temu. I imaju pravo u jednu ruku, ali sve mi se čini kao da smo savjete naših starih shvatili predoslovno pa si na kraju, sve je očitije iz dana u dan i iz situacije u situaciju, dajemo za pravo govoriti, pisati i komentirati doslovno sve pa makar o tome ne znali apsolutno ništa: bitno je ono – samo da kažem i da se moj glas čuje jer na to, na kraju krajeva, imam puno pravo; ta ipak živimo u nekakvoj demokraciji i takvim vremenima gdje je šutnja postala znak slabosti, nemoći i što je najžalosnije – neznanja. Jer, ako nemaš što za reći i ako ne izneseš svoj stav: luzer si. A upravo je suprotno.
Digle se na noge tako razno razne intelektualne skupine, akademski građani Lijepe naše i bace na Ninu drvlje i kamenje kako je sramota što ne pjeva na hrvatskom, kako je nedopustivo što je cijelu stvar Nina doslovno iznijela i realizirala sama uz šačicu ljudi u koje ova mlada umjetnica očito ima povjerenja. I dok su bacali otrovne strelice i na ovu mladu ženu već u samom početku bacili ljagu te od nečega čime se samo možemo ponositi napravili izvrstan materijal za žutu štampu, je li si itko od inih pomislio koliko je mladih na ovom primjeru, možda upravo zbog ove priče diglo ruke od svojih planova i snova?
Je li se itko od svih tih silnih ‘kukurikavaca’ pitao kako se ta mlada žena, čiji nas je glas prvo osvojio i koju smo do jučer dizali u nebesa, osjeća nakon svega što čita na svoj račun, točnije na račun svog rada, truda i talenta iza kojeg ne stoji nitko nego upravo ona sama i jedna prekrasna, iako nesretna ljubavna priča koja pokazuje i dokazuje kako smo svi mi ipak više od onoga što živimo na ovoj zemlji? Sramota. Vapimo za boljim životom, želimo živjeti kvalitetnije i za svoju djecu stvoriti bolji svijet, a onda na nečije dijete udarimo kao na najgoreg mogućeg neprijatelja i na kraju, još jednom potvrdimo kako smo vrsni majstori u uništavanju svojega. Fuj!
Ne dopuštamo uspjeh, ne dozvoljavamo da postoji netko tko je ispravnim i poštenim putem motiviran jednom ”višom” silom radi čuda u ovoj našoj maloj zemlji. Ne opraštamo nikome tko nije ”nečiji”. Za čiji tabor igraš ili čiji si ti – pitanje je koje prečesto postavljamo te tako tjeramo sve one poput Nine da spakiraju kofere i negdje drugdje pronađu svoje mjesto pod suncem. Tjeramo sve one koji imaju nešto za dati da odustanu i dignu ruke, vrate se u svoje sobe i što je ono najgore i najtragičnije – odustanu od sebe samih jer ovdje, jednostavno nije dopušteno uspjeti, a i kao uspiješ -pripremi se za pravi masakr. Kome to treba?
Kažu (očito jako veliki domoljubi) kako je sramotno što Nina ne pjeva na hrvatskom: ma je li? To je znak poštivanja i voljenja svojega? Ta imali smo i imamo vrsne primjere”domoljuba” koji ne propuštaju niti jedan Bleiburg, niti jednu obljetnicu Oluje u Kninu, koji deru stopala i koljena na hodočašćima pa ipak, uvjerili smo se bezbroj puta: vole i poštuju isključivo i samo svoje nezasitne trbušine i džepove.
Sramite se.
Da, ljuta sam i pomalo frustrirana jer gledam oko sebe puno Nina. Gledam kako svakoga dana netko, iz nekog samo sebi poznatog (kladila bi se bolesno sebičnog) razloga, gazi nekoga tko nešto zna, želi, može i hoće samo zato što iza njegovog uspjeha ne stoji ništa i nitko nego on sam. Nema moćnog i bogatog ljubavnika ili ljubavnice, nema ni takvih roditelja, rodbine, kumova i sličnih već isključivo i sam on/ona sam i talent dobiven od dragoga Boga. E to vas najviše boli, jel tako? Jer ipak ovako vi i vaše jednako frustrirane kolege imate koju temu više za šuplju raspravu za vrijeme vaše subotnje kave. Žalosno!
Nemam pojma o pjevanju i glazbi, kad ja zapjevam strašno me je za čuti, ali uvijek kažem ”pjevam od srca” i nasmijem se jer, glazba je zaista nešto što ovaj šugavi svijet čini boljim i ljepšim mjestom za ”preživljavanje”. Ništa ne znam o glazbi, ali jedno znam: Nina ima emociju. Ne trgajte takve stvari i ne uništavajte ih: ona je nečije dijete, nečija voljena osoba i prijatelj i sjetite se: karma zna biti stvarno gadna stvar!
Probajte i vi pjevati, imat ćete manje vremena i snage za šuplje rasprave, zavist i ljubomoru. Predlažem za početak ovo:
Pratim već neko vrijeme napade na Ninu Kraljić, dajem joj podršku i privatno i javno, to nije tajna. Dajem joj podršku…
Posted by JACQUES HOUDEK on 30. ožujka 2016
