OBOŽAVATELJI O DAVIDU BOWIEU: Provjerite zašto je ova fotka rastužila tisuće fanova (VIDEO)

youtube.com

U rujnu 1990. godine svjetska senzacija David Bowie došao je na Maksimir i bacio publiku u trans.

Pun energije, šarolik poput pravog kameleona, tada 43-godišnjak stao je na pozornicu pred 50.000 posjetitelja i u maniri svjetskih zvijezda sat i pol držao publiku u zanosu. Njegov koncert u Zagrebu je protekao u znaku herojske borbe s nemilosrdnom kišom, hladnoćom i gotovo sveopćom pomutnjom fanova. Baš zbog ove mutne fotografije, mnogi su se prisjetili kako je to izgledalo kad je došao u Zagreb.

(Nevidljivi) Bowie na Maksimiru 1990. godine (foto: Vojo Sekulić)
(Nevidljivi) Bowie na Maksimiru 1990. godine
(foto: Vojo Sekulić)

Dok reflektori šaraju po pratećem bendu, u kojem briljira gitarista Adrian Belew (“Talking Heads”), iz tame izlazi, poput pauka mreže, Bowie. Vretenast, u prozračnom imidžu barokne rock ­zvijezde tipa lorda Byrona, podsjeća s plavom kosom i koščatim licem, te rudimentiranim pokretima pantomime (dar od Lindsaya Kempa, engleskog kazališnog klasika) uz lagane, gotovo “slow motion” kretnje prilazi mikrofonu i pozdravlja na našem jeziku već dupkom ispunjeni stadion.

Kiša što pada najednom prestaje, a uvodni taktovi “Space Oddity” bacaju publiku u orbitu oko čovjeka koji je za 25 godina rada promijenio više identiteta negoli neke žene u cijelom svom životu.

Vremenskim uvjetima unatoč zvuk je bio na visokoj razini, a blago njihanje u transu prate i stilizirane video­vježbe Bowieja, režirane posebno za turneju od strane Juliena Templea, prijatelja i suradnika na već spominjanom filmu “Ziggy Stardust” i spotovima novije Bowiejeve ere (Temple je upleo prste kako s Bowiejem, tako i sa “Sex Pistolsima”, sve do “Apsolutnih početnika” opet s Bowiejem).

Jabuka za Zigija

Oduševljenje se iskazivalo i uobičajenom pirotehnikom “Bad Blue Boysa”, a “Gazdu” su pogodili i preciznim znakom oduševljenja (tipičnim za balkanske prostore) jabukom, na šta je Bowie reagirao ulijetanjem u furiozno funky putovanje zvano “Young Americans”.

Koncertna verzija, uz pozadinu Adriana Belewa, nosi svojom žestinom čitav stadion, a već lagano njihanje se pretvara u fizičke reflekse bokova.

Kameleon se osmjehuje, dok video okupljene bombardira izvrsno montiranom snimkom, što sa stop kadrom gotovo prevodi u drugačije raspoloženje. Gotovo svi bismo sad ostali do zore, jer “još nismo čuli najveće hitove” (kako se buni neko). A šta je to upravo za Bowiejev opus.

Uz okupljenu gomilu posao novinara bio je poprilično otežan. Tako su se odbijali od predstavnika Bowiejeva menadžmenta, koji je sve (normalno u inozemstvu, čudno za nas) prebacivalo na “Jugoton”, ovi pak na Tonija Sabola kao glavnog promotora, a ovaj ih je lijepo uputio u posljednji čas (19 sati) pred blagajnu stadiona (jer su tamo, navodno, popisi akreditiranih).

Napisao: Gordan Bobinac, obrada: Yugopapir 

https://www.youtube.com/watch?v=CcMOIIf8vpo&feature=youtu.be

Komentari