E, NEĆEŠ RAZBOJNIČE! Kako brzo pročitati ljude i vidjeti muljaju li vas? Ovo dobro proučite!

Ilustracija: Ana Korenić

Jeste li znali da čak 80% prvog dojma koji se stvara o nekoj osobi dolazi na temelju govora tijela, koji djeluje snažnije od riječi koje osoba izgovara. Prije nego što netko progovori, on okolini odašilje poruke svojim govorom tijela. Iako je neverbalna komunikacija postojala prije verbalnog jezika, počela se proučavati tek prije par desetljeća. Neverbalna je komunikacija jako bitna kako bismo bolje shvatili nečije riječi, a nekad im čak dali potpuno drukčije značenje, primjerice u situacijama kad netko laže. Neverbalna komunikacija se još naziva neverbalno ponašanje ili govor tijela i, baš kao i pisana riječ, sredstvo je prijenosa informacija.

Umjesto riječima, prenosi se putem izraza lica, gesta, dodira, fizičkih pokreta, držanja tijela, glasnoće, tona i brzine glasa određene osobe te ukrasa na tijelu u koje se ubrajaju odjeća, frizura, nakit ili tetovaže. Ova vrsta komunikacije ima više funkcija, kao što su izražavanje osjećaja, izražavanje stavova u komunikacijskoj interakciji, prezentiranje vlastitih osobina, praćenje, podrška je i dopuna verbalnoj komunikaciji, a ponekad potpuna zamjena za verbalnu komunikaciju. Zadnja funkcija neverbalne komunikacije je konvencionalno izražavanje različitih socijalnih aktivnosti poput rukovanja, naklona ili namigivanja.

Najčešća podjela znakova neverbalne komunikacije je ona na paralingvističke i ekstralingvističke. Paralingvistički znakovi neverbalne komunikacije su svi šumovi i glasovi koji nisu dio riječi, varijacije u izgovoru glasova, intonacija, trajanje ili naglašavanje. To su svi prateći elementi govora koji nisu riječi. Ekstralingvistički znakovi neverbalne komunikacije se dijele na kinezičke, a to su facijalne ekspresije, pokreti dijelova tijela, položaj tijela, geste i dodiri i proksemičke, koji obuhvaćaju prostorno komuniciranje i raspored te teritorijalno ponašanje, čuvanje vlastitog prostora.

S obzirom da ljudi nisu uvijek svjesni činjenice da komuniciraju neverbalno, upravo je njihov govor tijela iskreniji od njihovih riječi. Neverbalni znakovi nam mogu otkriti o čemu zapravo određena osoba razmišlja, što osjeća i kakve namjere ima. Promjene koje se događaju u izrazu lica promatrane osobe mogu otkriti o kojem se osjećaju radi, a posebno ako se radi o osnovnim emocijama kao što su radost, žalost, srdžba, iznenađenje, strah i gađenje. Najčešće se ti znakovi prepoznaju po promjenama u izgledu usta, očiju, obrva i čela.

No, nije lako pročitati nečiji govor tijela, to jest neverbalne znakove i lako ih je krivo protumačiti. Neki pojedinci nisu u stanju raspoznati neverbalne znakove, dok ih drugi ljudi znaju kontrolirati i prikrivaju stvarne osjećaje ili lažu. Problemi se mogu javiti i kod susreta različitih kultura jer je u svakoj kulturi prihvatljivo drukčije ponašanje, odnosno postoje drukčije društvene norme u određenim životnim situacijama. Tako, na primjer, mahanje glavom gore-dolje koje većinom ima potvrdno značenje u Grčkoj znači upravo suprotno jer Grci kao znak neslaganja koriste pomicanje glave prema gore.

Indijci kao znak potvrde koriste gestu u kojoj glavu pomiču naizmjence prema lijevom i desnom ramenu. Kako u verbalnoj, tako i u neverbalnoj komunikaciji postoje određena pravila ponašanja i one osobe koje ih krše će biti etiketirane kao neuljudne, one koje izazivaju nelagodu u društvu ili prijekor okoline. Bez neverbalne komunikacije nema ni verbalne komunikacije jer svi izvode barem najmanje pokrete lica i tijela dok govore, samo različitim intenzitetom. Rade to u razgovoru s jednom osobom, ispred grupe ljudi, ali i kada su sami, primjerice dok razgovaraju na telefon.

Iako pravila za tumačenje neverbalne komunikacije zvuče prilično jednostavno, uspješno razumijevanje ljudi i procjenjivanje njihovih misli, osjećaja i namjera zahtijeva neprekidnu vježbu. Osobe koje nemaju promatračku sposobnost nemaju jasnu mentalnu sliku o tome što se točno događa oko njih. Srećom, ova se vještina može savladati uz dobar trening i praksu. Potrebno je promatrati svijet oko sebe, što je svjesno i namjerno ponašanje te zahtijeva trud, energiju i koncentraciju. U nastavku vam donosimo savjete Joea Navarroa, bivšeg agenta FBI-ja, koji je napisao knjigu o tzv. brzom čitanju ljudi.

Neverbalna komunikacija i laganje

Pojam koji se povezuje s laganjem i otkrivanjem istoga je detektor laži. Detektor laži ili poligraf je najpoznatiji uređaj koji se već godinama koristi za registriranje fizioloških promjena, točnije pulsa, krvnog pritiska, frekvencije i dubine disanja te znojenja. Čovjek koji je kriv zbog nečega će se uzbuditi jer laže i to će se odraziti na njegovom krvnom pritisku, pulsu, disanju i znojenju. Priključen je na poligraf koji bilježi njegove fiziološke promjene i na taj se način otkriva je li ispitanik kriv ili nije. No, pokazalo se kako poligraf nije sigurno sredstvo dokazivanja i iz rezultata snimke poligrafa se ništa sigurno ne može zaključiti.

Nije potrebno razgovarati samo s osumnjičenima za počinjenje kaznenih djela da bi se pojedinac našao u situaciji gdje treba otkriti laže li osoba ili ne laže. Ta vještina prepoznavanja signala neverbalne komunikacije u situacijama kada netko laže ili, u najmanju ruku, nije iskren, potrebna je svima, i to svakodnevno. Lakše je naći način kako se ponašati prema nekome kada su jasni osjećaji druge strane u danom trenutku i okruženju, bilo da se radi o odnosima s ljudima u školi, na radnom mjestu, s prijateljima i poznanicima ili pak s obitelji i najbližima.

Načini na koje se može otkriti lažljivac su povezani s neverbalnom komunikacijom, to jest proučavanjem govora tijela neke osobe. Neslaganje izgovorenih riječi i kretnji lica, odnosno tijela pokazuju da osoba nije iskrena, a pomno promatranje neverbalne komunikacije u većini slučajeva pomaže shvatiti njezine prave osjećaje u određenom trenutku. Iako većina ljudi misli kako se na licu otkriva većina osjećaja, to nije točno. Osoba koja skriva svoje osjećaje će najčešće prvo krenuti od kontroliranja izraza lica jer zna da će mu okolina najviše promatrati lice. Potrebno je promatrati cijelo tijelo, a dobro je krenuti od stopala i nogu koja su na prvi pogled udaljena i, može se reći, skrivena, pa im zato ljudi daju manje pažnje nego drugim dijelovima tijela, poput lica ili ruku. Stopala često pokazuju sreću, pa će se tako sretna stopala vrpoljiti ili poskakivati od sreće. Ovaj je signal tijela vrlo pouzdan i događa se istog trena kad osoba osjeti emociju sreće, da dobiva što želi ili je u dobrom položaju da dobije što želi.

Ako su stopala neke osobe prirodno nervozna, tada je teže razlikovati sretna stopala od nervoze. Noge koje pokazuju kako osoba želi napustiti mjesto na kojem se nalazi će biti okrenute u željenom smjeru. Ako osoba sjedi, imat će ruke na koljenima, što upućuje da je u položaju spremnom za ustajanje i odlazak, a uz to će se i lagano nakretati prema naprijed. Kada osoba odvraća stopala od sugovornika, to znači da se ne osjeća ugodno u razgovoru ili žuri drugdje ili jednostavno želi otići, iako joj je torzo okrenut prema osobi s kojom razgovara. Neki pokreti nogu i stopala su uobičajeni i normalni, poput trzanja i pomicanja nogu. No, ako do tih reakcija dođe uslijed određenog pitanja, promjene teme ili dolaska treće osobe u određeni prostor, ovaj signal tijela pokazuje neugodu. Osoba koja sjedi i čula je ili vidjela nešto negativno što je uznemiruje, u tom će trenutku početi trzati stopalom ili njihati nogom. Većina ljudi uopće nije svjesna svoje rekacije, ona se pojavi automatski.

Ista se reakcija u mozgu događa, odnosno osoba je uočila opasnost ako je imala mirne noge i počela njima trzati i njihati i kod osobe koja je njihala nogom i stopalom i odjednom prestala. Da je osoba ugrožena ili nečim uznemirena, vidi se i po tome kada počne izvrtati stopalo dok stoji, skupljati nožne prste i ispreplitati noge. Kada se radi o torzu, on reagira na način da se udaljava od opasnosti. Na primjer, baca li netko na osobu predmet, svejedno radi li se o kemijskoj olovci ili košarkaškoj lopti, ta će se osoba htjeti što prije odmaknuti od te prijetnje. Isto se događa s neželjenim ljudima u okolini. Ako je pojedincu nelagodno u blizini druge osobe, on će držati veću udaljenost od te osobe nego od osobe koja mu je draga i čije prisustvo mu ne izaziva nelagodu.

Položaj gornjeg dijela tijela će uvijek biti okrenut prema sugovorniku, no položaj od struka prema dolje odaje pravu namjeru i osjećaje osobe u određenim situacijama. Ako je cijelo tijelo okrenuto prema sugovorniku, osoba najvjerojatnije nema osjećaj nelagode, no ako su noge u drukčijem smjeru od gornjeg dijela tijela, osoba se ne osjeća ugodno u društvu svog sugovornika. Osobe koje iznenada počinju štititi svoj torzo su osjetile nelagodu ili opasnost i imaju se potrebu ograditi od toga. Primjer je kad je dijete učinilo nešto loše i ne želi priznati pred roditeljima, pa dok razgovara s njima, drži zagrljen jastuk. Ono na taj način štiti sebe i svoj torzo i osjeća se manje izloženim vanjskim utjecajima, u ovom slučaju pitanjima vlastitih roditelja. Kao što dijete može koristiti jastuk, odrasli ljudi mogu iskoristiti papire, prekrižene ruke ili nešto treće u svađi na poslu. Osim što se žele zaštititi od vanjske prijetnje, ponekad se time i suzdržavaju od toga da kažu nešto što im ne ide u prilog. Kad je osoba pod stresom, ima potrebu pobjeći i tada treba što više kisika, pa će brže disati i torzo će biti nemiran.

Ruke su važan dio neverbalne komunikacije, a kad se radi o sreći i uzbuđenju, pokreti ruku su izrazito široki i slobodni, neobuzdani. Primjer su djeca koja se igraju ili gledaju najdražu zabavnu emisiju, njihovi su pokreti rukama nesputani, imaju puno elana i prkose gravitaciji. Kad je osoba uzrujana ili preplašena, ruke se povlače i skupljaju uz tijelo ili na prsa, primjerice u slučaju kad je osoba ugrožena, ozlijeđena ili zabrinuta. Osoba koja šake ne drži na vidljivom mjestu tijekom razgovora s nekim, a pogotovo tijekom držanja govora, bit će okarakterizirana kao sumnjiva, neugodna, suzdržana i neiskrena.

Nađe li se dvoje ljudi na kavi, a jedno od njih ruke, odnosno šake cijelo vrijeme drži ispod stola, druga osoba se neće osjećati ugodno. Isto je i kada sugovornik za vrijeme razgovora drži cijele šake u džepovima. Skrivanje šaka podsjeća na skrivanje i laganje. Odvjetnici u američkim sudnicama najčešće ne stoje iza govornice dok iznose informacije, već stoje na vidljivom mjestu gdje su im ruke slobodne i vidljive svima, između ostalog i poroti. Šake skrivene iza leđa odašilju poruku nedobrodošlice i neraspoloženosti za komunikaciju. Drhtanje šaka upućuje na neugodu, a držanje nekog predmeta poput olovke ili cigarete daje dojam da ruka drhti i više nego što je zapravo slučaj. Ljudi koji za vrijeme razgovora dodiruju vrat na taj način ublažavaju stres, a sugovorniku odaju da imaju nisko samopouzdanje.

Mozak u toj situaciji obrađuje prijetnju, a ruke idu u smjeru vrata, glave, grkljana. Na licima ljudi se vrlo brzo može primijetiti jesu li sretni, tužni, umorni, zbunjeni ili nervozni. Lice odaje, ali i skriva puno osjećaja. Napetost i negativne emocije se na licu izražavaju kroz zatezanje mišića vilice, širenje nosnica, škiljenje očima, podrhtavanje ili stiskanje usana. Kako drugi ljudi ne bi otkrili osjećaje pojedinca, on pokrete svog lica, više ili manje uspješno, kontrolira. U razgovornom jeziku je to ponašanje poznato kao pokeraški izraz lica. Osoba ne želi pokazati uzbuđenje kada dobije dobre karte u pokeru ili povišicu za razliku od svih ostalih kolega na poslu koji nisu.

Zatvaranje očiju će se dogoditi kada osoba čuje lošu vijest, kao i blokiranje očiju, odnosno prekrivanje očiju rukama na par trenutaka. Kad sugovornik u tijeku razgovora, točnije kad čuje određenu informaciju prekrije oči, to znači kako nije sretan što je to čuo. Kada žele izbjeći istinu, neugodnu situaciju ili negativan događaj, ljudi lažu ili skrivaju istinu, no njiov govor tijela često radi suprotno. Nisu svi pokreti univerzalni niti se mogu primijeniti na svakog pojedinca, no mogu poslužiti kao smjernice u otkrivanju pravih osjećaja ljudi iz okoline, pogotovo ako se na njih redovno obraća pažnja i sustavno o njima uči.

Komentari

loading...