Cmrk oštro o današnjoj sceni: Zar može Šuput biti mjerilo za suditi? Dajte molim vas! Jacques je moj veliki promašaj, a Lile Bačić je manje talentirana od sestre

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Zagrebački Interliber nakon godine pauze vrvi sadržajima i posjetiteljima, a u moru publicistike i beletristike, istaknula se Zvrkaonica Siniše Cmrka, spisatelja, misionara optimizma i nekadašnjeg TV voditelja vrlo popularne emisije Turbo limach show. Riječ je o interaktivnoj radionici kojoj je cilj zainteresirati djecu, probuditi u njima talent i zakotrljati kotačić optimizma. Razgovarali smo sa Sinišom i uz neiscrpnu temu optimizma, dotakli smo se i stanja na medijima, Turbo limach showa i skandala koji je obilježio kraj jednog dijela života Siniše, i početak novoga.

‘Zvrkaonica optimizma radi po osnovnim školama, cilj joj je potaknuti dječicu da shvate da svi imaju ritam u sebi, da metar mogu naučiti kroz korake koje vježbamo i da onda svi mogu biti bolji prijemnici poezije, ali i kreatori. To je niz jednostavnih metoda, počnemo od toga da svatko kaže bilo koju riječ na hrvatskom koju ja opjevam. Podučavam djecu da isto čine, podučavam ih i objašnjavam im zašto je i pad lista i rastanak optimističan, jer list ako ne padne ne bi mogao izrasti novi, isto kao i kod rastanaka, nema razloga za tugu, jer smo već sekundu bliži novom susretu’, priča nam Siniša.

Na putu prema optimizmu

Prisjeća se što ga je okrenulo optimizmu i kada se to dogodilo. ‘2011. godine u jesen su svi svjetski mediji počeli prenositi jednu glupu konkluziju, rađen je tada bio rejting pesimizma po kojem je Hrvatska bila četvrta. Meni kao sociologu i zaljubljeniku u svoju domovinu to nije bilo prihvatljivo. Ostavio sam jako dobro plaćen posao kako bi pokušao zaigrati hrvatsku naciju i zračiti optimizmom jer jednostavno nije istina da smo pesimistična zajednica. I napokon, nakon deset godina, napokon sam uspio, naravno, štiteći se od politike. Hrvatski sabor će preuzeti guranje te inicijative u Unesco, što znači da mi, mali Hrvati, želimo na kartu svijeta postaviti svjetski dan optimizma’, priča i otkriva nam svoje daljnje planove.

‘Pandemija je fantastično utjecala na posao! Dala je krila! Svjetska zdravstvena organizacija je 2020. prije Covida proglasila godinom depresije, najavivši da će to biti pošast današnjice. Cilj je preventivno djelovati na dječje mozgove tumačeći im da je optimizam učiv! To je životni odabir i stav. Sustavno učiti djecu optimizmu, što znači da nemaju šarene naočale i da svaki problem mogu riješiti ako zapnu, ako tražiš pomoć drugoga’, kaže nam Siniša.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

‘Ako ti je dugo guza u zraku, trpaju te vlasnici’

Nema ambicija povratka na male ekrane, ideju optimizma namjerava u početku širiti putem radija, želio bi da to bude narodni. ‘Moj je zadatak detektirati optimiste. Ako zainteresiram ljude, napravio sam posao! Moje je pronaći ambasadore optimizma’; kaže i osvrće se na senzacionalizam i pesimizam koja su glavna nit vodilja većine domaćih i stranih medija.

‘To je naša realnost, to prodaje, no kritičan sam, jer čovjek može odabrati. Ja razumijem mlade ljude koji kreću, njihovu borbu za egzistenciju, ne ljutim se na njih. Ja sam jako ljut na kastu urednika u Hrvatskoj koji mogu odabrati, velika većina sagne kičmu i postanu biciklisti, koji jako vole pedalirati. Počnu tlačiti svoje novinare, nabijaju tempo da bi stigli na štopericu, a s druge strane, guza im je u zraku, što više tlačiš, guza ti je u zraku i da te trpaju oni koji su vlasnici. Na neki način, imam nešto protiv toga, ali ne mogu bitno mijenjati, mogu samo dati kroz vlastite primjere da se pokaže alternativa’, objašnjava.

Vidi optimizam u mnogim trenutno prisutnim televizijskim emisijama i ne štedi riječi hvale za takve, isto kako što ne štedi kritike za ono što misli da nije dobro postavljeno. ‘Dobro jutro Hrvatska je emisija puna optimizma, to je oduvijek bila i bit će i to je vrlo lako dokazivo. Po energiji, po obimu informacija kojima se obraća najrazličitijem gledateljskom puku. No, pun sam kritike prema generalno programu hrvatske televizije, koja opet ovisi o kratkovidnim urednicima. Hrvatska televizija obzirom na kontingent licenciranih emisija, a ne poticanju domaće proizvodnje, za mene nije hrvatska televizija.

Photo: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Isto tako ove komercijale, koje imaju svoj zakon funkcioniranju i to potpuno poštujem i razumijem, jer su tako privatno kapitalno orijentirane, i tu ima svijetlih točaka, ali nema prepoznatljivog, lako identificirajućeg u tv programima emisija koje bi imale jači utjecaj, a bez utjecaja, to je samo tekuća, probavna proizvodnja – konzumirao si i izbacio iz sebe. i povukao vodu. Naravno, nije sve tako. Po energiji su puno bolji informativni programi, jedne Nove TV u odnosu na HRT, nažalost!

Ove trivijalne emisije, gdje se na vrlo primitivan način ogoljuje ljudska priroda, te sapunjare, koje imaju za funkciju ispušni ventil kojeg daju gledateljstvu i to je u redu, ali ti neki Brakovi na prvu, Gospodin savršeni, misteri’, nabraja i prisjeća se trenutka kada je on shvatio da posao na televiziji za njega više nije opcija.

‘Ispričavam se, Majo!’

‘Kad je krenula nova paradigma, shvatio sam da je došao moj kraj na televiziji. Kupi kvantitativno puno za male pare, i baci purama guskicama, kokošima pred tv ekranima neka kljucaju. Turbo limač show je imao namjeru, na njega sam ponosan i bit ću dokle postojim, staviti djecu u prvi plan. 76 ljudi je radilo da bi se ta dječica igrala, da bi ta dječica pokazivala svoje talente. Koji je sada standard produkcije u talent showovima i nije li žiri preuzeo glavne likove? Ispričavam se unaprijed svim članovima obitelji Šuput, i živima i neživima, ali zar može Maja Šuput biti mjerilo kvalitete, pa i ako hoćemo intelektualizma ili kulturne izobraženosti ili scenske, da bi mogla nekome suditi? Dajte molim vas! Ja se ispričavam Majo, nemam ništa protiv tebe, milim da sjajno radiš svate, ja bi te da se ženim možda angažirao jer bi napravila krš i lom, ali to nema veze s ovim, pričamo profesionalno’, priča Siniša kojeg većina pamti kao prepoznatljivo lice Turbo limach showa, emisije koja je iznjedrila veliki dio današnje estrade.

‘Lile Bačić je manje talentirana od sestre’

‘U jednoj emisiji su bili Luka Bulić, Saša Lozar i Renata Sabljak. Onda u istoj emisji su bile Nera Stipičević i Žanamari Lalić i Natali Dizdar. Jedne godine se dogodilo da su djeca iz Turbo limacha nastupala u tri različite zemlje u Eurovizije, mala Claudija Beni, Matea Barbarić. Obje seke Parmać su bile, Neda i Sanja. Iz Silentia cure, pa onda dvije cure iz grupe Eni. Vesna Pisarović, Dino Jelusić, koji je s pet godina kretao u Turbo limach show, jako se ljutio kada sam mu rekao da je ‘mali kak lulek’, nogom me šutao, bio je predivno drzak i osuđen na uspjeh, sva ta djeca su uspjela. Apsolutno se to vidjelo, kad dijete stane na scenu ti vidiš imaju li prirodni dar na to. Evo primjer, Lile Bačić, ja nju jako volim kao osobu, nećemo što pjeva, ona je tri koplja bolja pjevačica od onog što pjeva, ali od toga živi i ja o poštujem. Dakle, Lile Bačić je manje talentirana od svoje sestre Dore, ali Dora nije imala taj osjećaj za scenu. Renata Sabljak, koju je brat jedva nagovorio na audiciju. Wanda Vinter….ti si stvarno odmah vidio tko će od te djece ostati i opstati u ovom okrutnom svijetu prolaznosti scene gdje moraš ili imati puno para ili roditelji moraju naći način kako te financirati i othrvati se barakudama, kvazi menadžerima, kvazi producentim’, priča Siniša i prisjeća se svojeg gafa.

‘Jacques Houdek nije prošao!’

‘Moj veliki promašaj; Jacques Houdek nije prošao na audiciji, ja nisam bio na audiciji,  sigurno je bio drzak kao i malen. Ja sam dobivao samo uži izbor, u Splitu bi se samo znalo prijaviti po 300 djece. 23 tisuće djece je prošlo kroz Turbo limach show, toliko je djece bilo involvirano kao protagonisti’, dodaje. Pričajući o tome razdoblju, pitali smo Sinišu kako danas gleda na aferu s kojom je krenuo kraj njegove televizijske afere. Pod optužbama da je nasrnuo na kolegicu, Siniša je bio stigmatiziran i okarakteriziran kao nasilnik, te iako je na sudu oslobođen krivnje, puno se više pisalo i skandalima nego što se prikazala cijela priča iz svih uglova.

‘Nisam imao potrebu micati ljagu sa svojeg imena. ja sam cijelo to vrijeme imao satisfakciju znajući da se ništa nije desilo. A kad sam gutao knedle, a nije bilo lagano ići po cesti  is kioska vire naslovnice kako si cipelario nekog, jedan dan si pljusnuo, drugi dan rebro slomio, treći dan si cipelario…nije najugodnije, ali me učvrstilo, iz vjere da znam istinu. Kada je sutkinja pitala na kraju tužiteljicu, na koju se ja uopće ne ljutim jer je ona bila instrumentalizirana, to svi danas dobro znamo. To je postiglo svoj cilj, lagao bih kada bi rekao da me nije okrznulo sve to, itekako je, stvorilo je neke ranice, patili su i ljudi oko mene više nego ja, no meni je to na jedan način posložilo život. Da toga nije bilo, ne bih imao i drugu karijeru, onu spisatelja, ne bih zakotrljao ovo što će biti moje pravo naslijeđe, pokrenuti optimizam u svijetu kroz Svjetski dan optimizma, kroz stupove optimizma.

‘Moraš biti idiot i bolestan, a ja sam bio i jedno i drugo’

Dakle, hajmo muški reći, kada se ideš šorati s 20 njih, moraš biti idiot i bolestan, a ja sam tada bio vjerojatno i jedno i drugo, i misliti da ćeš dobiti taj boj, a nisi Ježurka Ježić. Dokazivao sam uporno jer sam mogao pronaći novce za projekt, a drugi to nisu mogli, npr marketing HTV-a. Ja sam dokazivao da nas ne treba baš biti 76 na snimanju jer je jedan dio, barem tri osobe su fiktivne, ne postoje, a primaju plaću što su tamo. Da ne možeš potjerati pijanog gospodina koji ugrožava zdravlje i dostojanstvo snimanja, ali i fizički ugrožava djecu, ne možeš ga potjerati doma. I da je moguće snimati cijelu emisiju u jednom danu, a ne u dva dana. E vidite, tu se zadire u interesne sfere posloženog sustava koji se zove producentura. Nije moglo završiti drugačije! Danas bi napravio isto? Da, ali pametnije, ne bih se išao šorati istovremeno s dvadeset, nego bih bio mudar. Sklepao bo dvojicu ili trojicu! ideja je ista, ali taktika drugačija. Godine ipak nose svoje, ja učim od Ježurke Ježića’; zaključuje Siniša.

Komentari