Prije točno 25 godina, na tada izuzetno popularnom Izboru za Miss Hrvatske, karijeru je započela Maja Vračarić – atraktivna Vukovarka osvojila je titulu prve pratilje te vrlo brzo dobila posao iz snova, mjesto suvoditeljice u ‘Kolu sreće’ s Oliverom Mlakarom, prenosi Vukovar.dnevno.hr.
Iako je već godinama dijelila studio s TV velikanom, uslijedila je medijska stanka zbog majčinstva i obitelji, a onda se 2013. godine opet vratila u medijski posao i postala direktoricom Direkcije Miss Hrvatske za Miss svijeta, one iste koja ju je u poslijeratnim godinama primijetila i dala joj vjetar u leđa kroz život.
Ovo je priča je o preživljavanju, razočaranju, hrabrosti i snalažljivosti. Njezino djetinjstvo bilo je, najblaže rečeno, netipično – onu pretpubertetsku fazu u kojoj većina djece počinje kolutati očima, lupati vratima i obožavati teen idole Maji je obilježio bijeg iz rodnog Vukovara. Ranjeni grad pod granatama morala je napustiti kad joj je bilo dvanaest godina. “1991. je godina u kojoj su mnoga djetinjstva završila pa tako i moje… S početkom barikada i granatiranja Vukovara bitno je bilo sačuvati živu glavu, sve drugo je bilo manje važno”, kaže Maja.
Što vam je najteže padalo, a što pružalo utjehu – ako išta?
U to vrijeme užasa koji se događao svima nama u Vukovaru najteže mi je bilo slušati granate, s njima nikad niste znali gdje će pasti, je li sljedeća namijenjena mojoj mami, baki i meni… Oči moje bake pune straha, ali i toplog zagrljaja i riječi utjehe, to me držalo. Vjera u moju mamu koja je kao lavica pokušavala naći način da izađemo iz Vukovara, to mi je ulijevalo nadu da će biti sve u redu.
Kako su nam stalno prijetili, moj očuh nam je javio da imamo 15 minuta da uzmemo stvari i izađemo iz Vukovara kroz kukuruzišta. I tako je i bilo, u trenerci u kojoj sam bila u podrumu, s ruksakom, držeći mamu za ruku s ostalim Vukovarcima i braniteljima izašli smo iz Vukovara i došli smo u Zagreb. Da mi je tada netko rekao da ću tu ostati trideset godina… Bilo je riječi da smo došli na nekoliko dana dok se ne smiri.
Jeste li u godinama koje su uslijedile imali nekakve posljedice, sjećanja, noćne more?
Nisam imala noćne more, ali imala sam neugodnosti. Jedna od njih se dogodila po dolasku u Zagreb, nakon što smo izvukli živu glavu iz Vukovara. Prvim odlaskom na Trg bana Jelačića i pucnjem u podne s kule Lotrščak, ja sam legla na pod nasred Trga jer sam mislila da pucaju. Ljudi su prolazili pokraj mene, smijali se, a ja nisam razumjela zašto se i oni ne skrivaju.
I dalje nisam baš presretna kad čujem pucanj u podne, ne volim biti sama kad je nevrijeme i kad je grmljavina, podsjeća me na granatiranje, ali uspijevam si to objasniti realno i samu sebe utješiti. Moja kći obično tada pusti neku komediju pa me zainteresira da je gledam i zaboravim na nevrijeme.
Ali sve je to dio mene, oblikovalo me kao osobu takvu kakva sam danas, s vrlinama i manama. To ja zovem život.
Nakon najgorih godina, 1996. godine ste pobijedili na izboru ljepote. Je li ta lenta, baš u to vrijeme, izazivala poseban ponos i donosila možda i neku veću odgovornost?
Nažalost, nisam osvojila lentu za Miss Vukovarsko-srijemske županije, jer tada nije bilo izbora u mojoj županiji. Natjecala sam se na izboru za Miss Sisačko-moslavačke županije i osvojila lentu. Svi su se pitali: Tko je ta mala sada? Tko stoji iza nje? A iza mene su stajale samo moja majka i baka. Smatrala sam da jedino s predanim radom, odgovornošću i predanošću mogu nešto postići. A ambicije mi nije nedostajalo.
Koliko često odlazite u Vukovar?
Nažalost, ne dolazim često, posao mi ne dopušta koliko bih htjela, što mi i muž zamjera. On voli Vukovar i volio bi da smo češće tamo. A i ovo posljednje vrijeme korone nije baš išlo na ruku, svi su bili u strahu da im bolest ne donesete u kuću.
Kako biste opisali današnji Vukovar? Jedna struja ga prikazuje jadnim i čemernim, druga možda pretjerano ‘glumi’ da je sve sjelo na svoje mjesto… Pretpostavljam da je istina negdje u sredini?
Tako je, niti je sve idealno, ali nije niti jadno. Vukovar se razvija, kako u kulturološkom, tako i u društvenom smislu, ugošćuje brojna kazališta i koncerte. Hrvatski dom sudjeluje u organizaciji Festivala glumaca i Vukovarskog lutkarskog proljeća. Meni je najdraži Muzej vučedolske kulture koji je otvoren prije pet godina i iskreno, ne znam izgleda li bolje izvana ili iznutra. Uskoro kreće izgradnja Arheološkog parka Vučedol u kojemu će biti planetarij, pristanište za brodove i rekonstrukcija vučedolskog naselja.
Svima najdraže izletište Adica uskoro će dobiti adrenalinski park, kamp i šetnicu uz Vuku kao i ‘čarobnu šumu’. Bazeni Borovo, tamo sam trenirala plivanje kao dijete, sada su obnovljeni i prelijepi. Prekrasna je i nova šetnica uz Dunav koja je dio međunarodne dunavske biciklističke rute EuroVelo6 od Atlantika do Crnog mora.
Puno toga Vukovar ima i može pružiti a najvrjedniji su ljudi, koji su puni topline i uvijek odlični domaćini. Nisam još bila na vodotornju koji je sada obnovljen i jedva čekam doći i vidjeti taj pogled o kojem svi pričaju. Često sam gledala turiste kao pristaju s riječnim kruzerima u vukovarsku luku i obećala sam sama sebi da ću jednog dana prijeći Dunav od početka do Vukovarske luke, da vidim to i iz druge perspektive.
Načula sam ponešto o umjetničkoj sceni Vukovara koja tiho buja, ali mnogi izvan grada za nju uglavnom ne znaju. Možete li nam preporučiti nekog vukovarskog umjetnika, bend, nešto za čuti ili pogledati?
Kako da ne! Umjetnik Zoran Šimunović, kustos Gradskog muzeja Vukovara i akademski slikar, jedan od najperspektivnijih mladih umjetnika u Hrvatskoj, nedavno je održao izložbu u Beču. Dobro poznati Vukovarski Filmski Festival koji je zaista razvio svoja krila u Vukovaru, odlično je krenuo. Tu je i festival Svi zajedno Hrvatsko naj kojeg rade moji prijatelji i to mi je posebno drago.
Ulični festival VukovarArt koji vukovarske fasade i ulice u 3D slikama i muralima pretvara u galeriju na otvorenom… Sve to zaista se isplati vidjeti i doživjeti.
Za kraj, Vukovar za vas – u jednoj rečenici?
Grad koji je mnogo propatio, ali i dalje sjaji kao najsjajnija zvijezda, to je on, Vukovar, moj grad.
