Battifiaca prvi put progovorio o odrastanju s rijetkim poremećajem: Zvali su me jogurt, na nogometu me nisu htjeli, znao sam zaplakati

Foto: Instagram

Riječki voditelj, glazbenik i natjecatelj u HRT-ovoj emisji ‘Zvijezde pjevaju’, Mario Lipovšek Battifiaca (50), za Gloriju je prvi put progovorio o svom životu s albinizmom, rijetkim poremećajem, zbog kojeg su ga u djetinjstvu nazivali pogrdnim imenima.

Pjevač je otkrio kako je navodno albinizam naslijedio od prabakine bake koju su u selu zvali Belica te dodao: “Nosila je maramu preko očiju jer joj je smetalo svjetlo. Tada se nije znalo što je albinizam.”

Priznao je kako ovaj rijetki poremećaj ni danas nije prihvatio u potpunosti, a to primjećuje u malim svakodnevnim situacijama, kada vidi komentar na društvenim mrežama: ‘Tko je ovu bijelu gorilu pustio na televiziju?’ Kaže kako si je obećao da komentare više neće čitati jer mu pokvare dan, a zbog takvih situacija izbjegava i masovna okupljanja.

Djetinjstvo

Na pitanje kakvo mu je bilo djetinjstvo, odgovorio je: “Predivno jer me cijeli Lovran čuvao, iako je bilo teških dana.” Prisjetio se ljetnih dana iz djetinjstva kada su ga svi pazili i tjerali da izađe iz mora jer zbog albinizma nije smio biti dugo na suncu.

“U pamćenje mi se urezala slika kako stojim u hladu dok svi skaču u more. Imao sam određeno vrijeme kada sam smio na kupanje. U Lovranu je svakog čuda tri dana dosta pa sa se ondje osjećao sigurno. Tamo sam bio ‘mali od Luciane’, a ne albino. No, čim bih izašao iz svoje zone komfora, kada bih, primjerice, išao liječniku u Rijeku, osjećao sam sve te silne poglede, od roditelja do djece. Bila je to svojevrsna trauma. Zbog toga su mi prvi susreti s novim ljudima uvijek bili traumatični, poput prvih dana u vrtiću, školi…”, rekao je.

Pritom su ga druga djeca zvala pogrdnim imenima poput: ‘Jogurt’, ‘Snješko’, no kaže kako se na to s vremenom navikao.

Albinizam često uzrokuje probleme s vidom, a katkad i sljepoću

“Silno sam želio igrati nogomet, ali me nitko nije želio u ekipi jer zbog slabovidnosti loptu vidim tek kada mi je ispred glave. To su trenuci koji bole”, prisjetio se Mario.

U šestom razredu se upisao u zbor i tamo je briljirao, no kada je stigao pubertet priznao je da mu je bilo najteže: “Znao sam zaplakati i zatvarati se u sebe. Imao sam velike probleme s vidom i brinulo me čime ću se baviti jer kada si drugačiji, uistinu osjećaš taj pogled.”

Naime, nakon što se rodio, liječnik je njegovoj majci rekao da je Mario vjerojatno slijep i roditelji su dugo vjerovali u to sve dok jedan njihov poznanik iz Švedske nije donio igračku narančaste boje. “Tada sam prvi put počeo pratiti pogledom i okretati glavu. Roditelji su me vodili brojnim okulistima. Vrlo rano sam dobio naočale koje su bile potpuno crne s točkom u sredini koja je centrirala pogled jer mi se tresla zjenica. Kroz takve naočale gledao sam svijet do osnovne škole. To je bila kombinacija slabovidnosti, dalekovidnosti i dioptrije”, ispričao je.

Unatoč problemima s vidom, Mario je završio fakultet zahvaljujući prijateljici i susjedi Biljani Balogović Bago s kojom je išao i u osnovnu i srednju školu.  “Učila je čitajući naglas, a ja sam sjedio pokraj nje i pamtio”, kazao je. Kasnije ga je odabrala za vjenčanog kuma te joj je zahvalan na svemu, kao i svojoj majci koju je stalno gnjavio da mu čita priče. Ispričao je kako je kasnije dobio teleskopske naočale da bi mogao čitati, ali mu ih je ubrzo netko ukrao u školi.

 ‘Kad mi žena priđe, pomislim da nije normalna’

Na pitanje je li mu bilo teško ostvariti ljubavne odnose, odgovorio je: “Prilično sam nesiguran, ali s godinama sam shvatio da su šarm i humor na mojoj strani. Imao sam tek jednu dužu vezu koja je trajala tri godine s jednom Beograđankom. Neke su veze pucale zbog mene, u nekima se jednostavno stvari nisu poklopile. Trenutno sam solo i volio bih da mi se dogodi ljubav za cijeli život. Kad mi žena priđe, pomislim da nije normalna.”

 

Komentari