ANĐA MARIĆ ZA ZAGREB.INFO: ’18 dana me nitko nije pitao zašto imam štap, bila sam savršena točno takva kakva jesam’

Spisateljica, blogerica i glazbenica, 44-godišnja Anđa Marić, nedavno se odvažila na junački poduhvat. Usprkos dijagnozi multiple skleroze, koja joj je suputnik već godinama, Anđa je odlučila probiti vlastite strahove te se sama uputiti na daleko putovanje. Njezina je destinacija bila Meksiko, a za Zagreb.info ispričala je kako je došlo do ove avanture, što je sve doživjela, naučila i ono najbitnije, spoznala o sebi.

Koliko vam je trebalo da sakupite snage i sami otputujete?

Za Meksiko sam se odlučila naprasno nakon telefonskog razgovora s Courtney Runyon, ženom koja je u 33 godini oboljela od CIDP-a, kronične bolesti živaca, te je usprkos lošim prognozama, prohodala. Danas je Courtney motivacijska govornica, a ja sam bila u njezinoj grupi podrške. Ideja se rodila nakon razgovora s njom, ali nisam znala da će to biti moguće tako brzo. Nisam skupljala snagu, isto kao što ne stojiš na vrhu stijene i ne skupljaš snagu za skok, bar ja ne. Što si duže gore to ti se manje skače, što više razmišljaš to teže napraviš odluku.

 

Usprkos bolesti, krenuli ste sami? 

Ja nemam bolest nego dijagnozu, nisam bolesna, inače ne bih mogla putovati. Ja imam  poteškoće u kretanju. Bila sam bolesna i to jako, a ova dijagnoza jednostavno ima svoj tijek. Sada sam dobro, sada razmišljam iz mjesta zdravlja. Da sam razmišljala da sam bolesna ne bih ni krenula na put. Na aerodromima imate one zgodne asistencije za ljude s invaliditetom i poteškoćama u kretanju i ta asistencija, vjerujte mi, čini putovanje puno lakšim nego vama tjelesno fit koji morate prehodati kilometre na terminalima.

Jeste li ovim putovanjem prebrodili svoje strahove?

Definitivno sam prebrodila jako puno strahova koji su počeli od samog trenutka kada sam kupila kartu i realne prepreke i razlozi koji su mi svi govorili da ne bih trebala ići. Ipak je to bilo najbolje za mene što sam si mogla ikad napraviti.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Anđa Marić (@andjamarics)

Jeste li imali neku B opciju, u slučaju da stvari ne krenu kako bi trebale?

Nikada nemam plan B jer to odmah znači da od plana A mogu odustati.

Koje misli se roje osobi u glavi kada sama krene na putovanje?

Pa ništa posebno osim da sam znala da ja moram biti to što želim vidjeti u svijetu: najljubaznije osoba kraj koje netko može sjesti u avionu i slično. Znala sam da ja moram postati ono što želim vidjeti svijetu. Ako želiš ljubaznost, budi ljubaznost, ako želiš mir budi mirna, ako želiš ljubav budi ljubav.

Koliko drugačije zračimo i privlačimo stvari kada smo tisuće kilometara od doma, sami, na nepoznatom teritoriju?

Evo tako drugačije zračimo i privlačimo stvari tako da smo samo ono što želimo vidjeti oko  sebe; ljubaznost strpljenje osmijeh na licu stranica, suosjećanje.

Zašto je baš Mexico bio vaš odabir?

Oduvijek mi je bio san ići u Meksiko, ali su se dogodile razne prepreke zbog kojih sam to odgodila. Sada sam otišla u Meksiko da upoznam Courtney Runyon, djevojku koju sam vidjela na Facebooku i oduševila se njezinom pričom. Odlučila sam pristupiti njezinoj grupi podrške i osobnog razvoja za žene i muškarce koji boluju od raznih autoimunih veselja.

Gdje ste sve bili? Kako su izgledali vaši dani? Upoznali ste nove ljude, tko vas se najviše dojmio?  Je li bilo neugodnih situacija?

Prvo sam bila šest dana sama u hotelu gdje sam upoznala genijalne ljude s kojima sam se nastavila družiti i nakon što sam se preselila kod Courtney. Jedan od njih je bio Joshua i njegova mama Lorena koji su mi tamo postali kao obitelj. Vodili su me na razna zanimljiva mjesta, a najzanimljiviji mi je bio hotel California koji zaista postoji od čuvene pjesme.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Anđa Marić (@andjamarics)


Kako vam se svidjela hrana u Meksiku, što vam je bilo najimpresivnije? 

Cijelo vrijeme sam jela samo meksičku hranu jer mi se jako sviđa. Najimpresivnije u Meksiku su ljudi koji ne propuštaju nasmiješiti se nakon što vam se susretnu pogledi. Osim toga, oduševila me njihova ljubaznost i čistoća. Većinu vremena na putu nisam ni imala obuću nego sam hodala bosa, tako mi je najlakše. Znate i sami kakvi su WC-i  u Europi ne možeš ući bosi jer je fakat prljavo i mokro. U meksičkim zahodima se može sjediti na podu i  zaista mirišu kao da su netom oprani. I još nešto, nikada nigdje nisam doživjela da me nitko ne pita što mi se dogodilo, nego samo ponude pomoći i to je to bez sažaljenja i bez zadiranja u moju privatnost.

Planirate li ponovno sami na putovanje?

Jako puno sam putovala u životu ali nikada baš sama, a sada mi se taj način baš najviše sviđa. Ne ovisiš o nikome, lakše upoznaješ ljude i neopisivo je koliko toga možeš naučiti sam o sebi. Ovo putovanje je donijelo saznanje da sam dovoljna i da sam super baš ovakva kakva jesam. Zamislite, 18 dana mi nitko nije pitao zašto imam štap, bila sam savršena točno takva kakva jesam.

Komentari