Alen Jakovina: ‘Brine me ovoliko bojanje jer strah je slijep, strah je mrak, strah je ljutnja, strah je agresija’

Radoznalost je sasvim normalna ljudska osobina, pogotovo u razdobljima kada je
neizvijesnost sve prisutnija. Doznati ono što nas tek čeka, na lokalnom i globalnom
nivou, pokušali smo u samom središtu Zagreba, od jednog od naših najpoznatijih
prekognicista, Alena Jakovine. Pristao je za portal Zagreb.info podijeliti živopisna,
ali ne i uvijek ugodna, sjećanja na svoje same početke.

Od samih početaka javnih nastupanja izbjegavao je da ga oslovljavaju vidovnjakom,
tvrdi da riječ prekognicizam puno detaljnije opisuje o čemu se radi. ‘Rado sam
koristio riječ prekognicije, da stvari dobiju drugačiji kut i da me ne poistovjećuju sa
gatanjem i ostalim pogađačkim vještinama. Kad god sam bio u prilici kroz medije i
kroz intervjue koristio sam tu riječ. Zašto? Jer je u značenju riječ bio pravi pojam
onoga što to znači. To je grčka složenica, u prijevodu; unutarnji uvid, vizija iz misli.
Znate, kad me ljudi pitaju kako je to percipirati – ”vidjeti”, volim reći da je slika moga
uvida kao viđenje kroz jasna sjećanja.

Konzultacije stoje kao jedna prosječna frizura

Da vam kaže da se sada sjetite nekog događaja iz prošlosti, vi ga ne bi imali pred očima, ali imali bi metalne slike, imali bi podražaje osjećaja iz vašeg sjećanja, nastao bi zbroj nečega što je kao unutarnja vaša slojevita impresija- vaše unutarnje viđenje. To je meni najbliža asocijacija kako to izgleda kada čovjek proba opisati uvid’, objašnjava Jakovina. ‘Kada se koncentriram, impresije mi stvaraju dojam kao da su sjećanja ali iz budućnosti’, dodaje.

Tvrtku ima registriranu skoro dvadeset godina, a u svoj ured dnevno prima svega po
nekoliko klijenata. Najveće priznanje njegovom radu dolazi od klijenata koji su sada i
iz nekoliko generacija pojedinih obitelji koje su kod njega došli po savjet kada bi se
našli na životnim prekretnicama. “Znalo je biti slučajeva da poznam i baku, zatim
mamu, tatu i na kraju kći, sina ali i unuke, koja po preporuci bake i mame i rodbine
došla kod mene”, priča nam Alen. Konzultacije s klijentima traju sat vremena, a još
kao mlad odlučio je kako ću vrednovati svoj rad po kojem naplaćuje svoju
intelektualnu uslugu. ‘Sat vremena konzultacije stoji kao jedno prosječno dobro
uređenje frizure, bojanja i šišanja, izbor je čovjekov, hoće li urediti glavu izvana, ili
iznutra’, pojašnjava. Materijalno uzvraćanje radi i balans u duhovnom vezivanju na
dobiveno. ‘No najveći dobitak je ispunjenost osjećajem da ste nekom pomogli, uputili,
utješili u njegovim lutanjima, strahovima i potragama na mnoge odgovore na
životnom putu’, tvrdi.  Dar s kojim se rodio, s kojim se često nije lako nositi, suputnik mu je kroz život.


‘To su porivi koje vam se dogode i koje vas pozovu, koje vas jednostavno povuku. Ja
nemam točna sjećanja unazad da bih mogao reći kada se to meni prvi put dogodilo.
Više mogu reći da sam dobio kroz priče i anegdote drugih koje govore o mojim
malim zgodnim momentima koje sežu u neku predškolsku dob, tamo negdje oko
pete, šeste godine. Imam priče od tete iz vrtića koju sam nakon dvadeset i više
godina sreo pa mi je prepričavala momente koje sam ja kao dijete s njom dijelio, a
bili su to konkretni opisi njenog života.

Imao sam izjava kao dijete, spontano, pred gostima, s mamom u dućanu dok ona priča s trgovkinjom. Znalo je biti anegdota tipa, dođu prijatelji roditelja kod nas doma, a ja taman visok do stola dođem, pa kako to djeca i inače odraslima ulijeću u razgovor, i gledam njih, gledam roditelje, i u čuđenju kažem; a zašto je ovaj striček s ovom tetom kada voli drugu? A ti ljudi su bili na nekom pokušaju mirenja, došli su kod mojih roditelja, taj čovjek doista je imao neku vezu prije koju je zatajio, to se tek tada saznalo i navelo ga da to prizna. Ovakve anegdote, kao zgodne male dječje preiskrenosti, kod mene su bile česte’, prisjetio se. Ubrzo je shvatio da prevelika iskrenost i izravnost te dijeljenje onoga što on vidi, neće svugdje biti primljeno raširenih ruku.

‘Shvatio sam da ta različitost može biti neugodna, postao sam tih, uvide sam
uglavnom držao u sebi, pazio sam. U periodu srednje škole bio sam opravdano
oprezan, u tom vremenu još, u društvu mojih vršnjaka, da ne budem izložen mogućoj
porugi. Danas kada gledam, ta decentnost je bila pametna, radikalno eksponiranje
dovelo bi do neke druge dinamike. Za jednu mladost, nije me povukao ego, bio sam
smireniji i tiši’, dodaje. Stvari su se ipak prema pubertetu počele mijenjati, da bi se s
Alenovih 17 godina, dogodio i prvi javni nastup.

‘U to neko vrijeme, kraj 1987., kada sam imao 17 godina, išao sam još u srednju
školu, povezujem se s Radijem 101. Tada me jedan od mojih prijatelja, DJ Zdravko
Mamić, Maminjo, koji je tada imao poznatu i slušanu glazbenu emisiju petkom,
poziva da mu budem gost. U dogovoru s njime i iz opreza da tu ne bude tko zna
čega, da me moji znanci i prijatelji iz škole ne prepoznaju, malo mi mijenjaju i
produbljuju glas, uzimam nadimak „Vam”, ne nastupam pod imenom i prezimenom.

Etapa 101-ce je potrajala, s pauzama, više godina. Ta se emisija, naravno, nije
sastojala u komadu govora, bili su to blokovi, desetak minuta razgovora, pa glazba,
pa opet razgovor. Sastojala se od dva dijela. Jedan dio je bio da smo dodirivali teme
toga vremena i pričali o stvarima – što je aura, što je čakra, što je biopolje, teme iz
new age….pazite, literature je tada bilo vrlo malo u tom vremenu, neka svijest i šire
dijeljenje toga bilo je u tragovima, puno toga je bilo u začetcima, pa je to tada bilo još
radikalno interesantnije, egzotičnije i drugačije. Možda je to bio i neki moj poriv i
potreba djeljenja duhovnosti koja me je već tada jasno i duboko privukla i uz to sam
imao imao direktan live razgovor s ljudima.

Oni bi me nazvali, predstavili bi se samo imenom, i u pravilu bih ja njima nešto rekao, a onda su oni mogli postaviti još jedno, eventualno dva pitanja. Odgovarao sam im na temelju vibracije, konekcije i percepcije. Meni je to bilo izazovno. Takav talk show, neki uvid gledanja i komentiranja, u tadašnjoj Jugoslaviji se dogodio svega par mjesecima ranije u Beogradu na B92, tako da je ovaj na 101 bio pionirski, praktično prvi’, priča nam.
Emisija je bila pun pogodak i nadmašila je sva očekivanja. ‘Emisija je postala hit,
ljudi su pisali i pisma s pitanjem. U kratkom vremenu su pisma počela stizati u
velikom broju, pa bi redakcija izvukla recimo tri pisma, i onda bih s poštovanjem, bez
odavanja identiteta, ja odgovorio’, dodaje.

Još tada, Alen nije znao da je prekognicizam njegov profesionalni put. Njegova prva
ljubav bila je veterina. ‘Kada bi me kao dečeca pitali kaj ću biti kad odrastem, ja bih
odgovarao – veterinar. Ja dijelom i jesam bio u edukaciji veterine no kroz period rata
i drugih izbivnja, jednostavno me povuklo. Koji je bio klik? Klik je bio puno više
vanjskih faktora, nešto obiteljskih, od bolesti roditelja do rastave, jedan dio početak
rata, jednim dijelom rast mojeg interesa’,objašnjava nam svoj duhovan zov.

Kao mladom čovjeku, nije mu bilo lako nositi se s visoko podraženom ćutljivošću s
kojom se rodio. ‘Imao sam velike tjeskobe, velike nemire, nisam imao vodstvo,
nisam imao učitelje, nisam imao puno literature, ja sam puno toga otkrivao sam intuitivno. Pješke, uz vrlo rijetke pomoći. Veliki dio mladosti mi je prošao u samootkrivanju, u ogromnim opterećenjima u kojem me je vodilo unutarnje vodstvo. Kao vrlo mlad osjećati nečiju bolest, osjećati strah nečiji, vidjeti smrt, to su bilo kada u životu vrlo veliki tereti! ‘, kaže Alen.

‘Vidim dolazeći rat strahom’ 

Priča nam kako je u čovjeku najviša vibracija ljubav u spektru svih emocija koje možemo proizvesti, strah je istovremeno nažalost najdublja vibracija. ‘Iako ima uvijek i krasnih uvida ljubavi danas najviše gledam strahove, nemoć i zbunjenost , a nažalost, kada ova količina straha, kako pojedinca pa kolektivno i globalno, proživljava i stvara tu emociju u ovom već dugom kontinuitetu nastaje eter straha. To se upravo dogodilo. Mi živimo vrijeme straha. Godine 2012. su me pitali, vrijeme koje dolazi….tada sam rekao da čitav period koji nam dolazi, nema smaka svijeta ili tako neke nagle propasti, ali da ja vidim u dolazećem vremenu rat strahom. Da ćemo se svi bojati i da će strah biti dominantan podražaj i emocija, ja sam ga doživio kao rat strahom.

Ne nuklearne eksplozija, ne kovencionalni rat, nego novi oblik rata sa strahom učinkovitijem od metka. Doživio sam ga globalno. S dozom cinizma, ali i utjehom sam zaključio i jedno, da ćemo mi biti sretni što smo ovdje, u Hrvatskoj, u ovoj zoni, ne sretni zbog velikog progresa, ne da će ovdje biti toliko bolje, nego da će okolo biti puno gore. Ja sam osjećao velike tjeskobe, velika gibanja ljudi, nekako se to spojilo meni sve skupa da sam vidio žice, ograde, seobe. Iz moji tadašnjih uvida, ako gledate zadnje godinu, dvije,
tri, puno se toga komprimiralo i nažalost i izdogađalo. Ljudi, gibanje, strah, žica, korona. Veliki je izazov probati osjetiti globalno gibanje, jer mene tada preplavljuje jako velika količina podražaja, nije lako prepoznati fine linije, glavnu konturu krajnji velikih događaja koji tada postanu i dio slika i svakog od nas koje nas ispunjavaju, usmjeruju tokove naši vlastitih sudbina stvarajući osovinu oko koje se vrti i naša kolektivna sudbina’, priča Alen.

Za Zagreb.Info podijelio je dio svojih uvida za glavni nam grad. ‘Najavio sam promjene
u Zagrebu u mom tekstu iz prošle godine o dolazećim događajima kod nas i u svijetu
u najpoznatijem hrvatskom magazinu. Iz svog poštovanja, i mog predosjećaja da pokojni Milan Bandić neće biti dobro, nisam htio senzacionalistički najaviti njegovu smrt iz poštovanja da je točka života i smrti svakog čovjeka njegova krajnja intima vrijedna poštovanja svake osobe i svake duše bez obzira na kojoj funkciji bio. I bez obira na to mi smo u velikom valu nezaustavljivih promjena. Promjena koje su napravili ljudi sami u sebi , promjena koja je iskazuje priroda, promjena koje je napravilo društvo, cijela naša civilizacija.

Nikada sutra nije jučer i cijeli svijet će se iz dubine presložiti više u svega nekoliko godina nego u mnogim zadnjim desetljećima gotovo u svim sferama našeg postojanja. Mnogi to više uopće neće moći pratiti i bez obzira što u tome ima neslućenih napredaka tehnologije, novih profesija i trendova, većina će doživljavati i trpiti veliki i stalni pritisak u kojem se je lako izgubiti i odustajati. Sa svim tim utjecajima nemoguće je da se ovaj grad neće ozbiljno mijenjati, već samo to je dobro, jer se dugo nije mijenjao. Događalo nam se puno lošeg i još se događa. Ono što je dobro je upravo promjena na kraju same svijesti interesa i gledanja na život, na naše potrebe i na ukupne društvene odnose. Sve ovo skupa mjenja i grad i čovjeka i društvo. Sada ide jedan val koji neće biti kratak, koji nije samo nova Uprava grada Zagreba, on je u kulturi života, on je u vibraciji, on je u ljudskim emocijama, on je u ljudskim mislima, htijenjima , on je u ljudskom gledanju svega on je i u novim generacijama sasvim drugih interesa i potreba kojima stvari i odnosi od prije svega koje godine su već daleka prošlost.

‘Svi nose u sebi potres’ 

Zagreb je zasad natopljen strahom, jer mi imamo strah od potresa, od ugroze, od gubitka života, imetka, od covida, ovdje je sve nasaftano strahom, bez obzira što ljudi tako jak osjećaj vole potisnut on upravo iz toga samo još više raste. Svi nose u sebi potres i vidim koliko se na neki način u kolektivnoj svijesti trudi biti zaboravljen. Ni u fazi potresa, a ni sada, ne vidim srušen Zagreb. Velika, radikalna devastacija, ne podcjenjujući nimalo ovu koja se dogodila, i koja je velika, strašna i radikalna, ali postoje gore neće uništiti naš grad. Da, bojim se da ovo nije zadnji ciklus potresa. I samog me umiruje osjećaj da nema tog nekog potresa koji bi donio potpunu devastaciju, u nekom skorom vremenu koje dolazi. Brine me neki potres, još u okviru ove godine, ali drugdje i daleko. Veliki i strašan. I bez obzira što će biti od nas daleko žalim ljude i stradanja koja sa tim dolaze, a koja smo i sami iskusili. Krajem ove godine, ili raniji dijelovi sljedeće godine, donose nam val manjih potresa, teško da će to biti jedan prije serija’, govori.

Promjena će biti veća od prvog internetskog spajanja do danas

Nema sumnje da se grad mijenja, od ljudi, od energije, od generacije. Doći će do značajnih promjena, koje svi neće uspijevati pratiti. ‘Kad gledam globalno, idemo u dinamični progres, galopirajući, 5, 7 ili 10 godina, to su promjene profesija, komunikacija, digitalizacija, sad ne više postepeno i kroz 20 ili 30 godina, pričamo o 5 do 10 godina, količina progresa će biti, po meni, veća nego od prvog internetskog spajanja do danas. Gledam 10 narednih godina jačih nego od zadnjih 50. S jedne strane to je fascinantno , dolaze kompletno nove profesije, kompletno novi ustroji ekonomije, pola profesija koje danas koristimo zamiru, ne jednom tamo, nego za našeg života. Bit će odbačene, nepotrebne, potisnute, nevažne, kompletno nove okupacije i rad u digitalnom svijetu.

Rad s ljudima će se sve više cijeniti. Duhovne, energetske i razne tehnike samorazvoja postati će mnogima prijeko potrebne da bi se nosili sa novom stvarnosti i izazovima života. Možda je izazov vremena koje mi živimo povratak našoj nutrini kao jedinoj pravoj stvarnosti kao protuteža paralelnim stvarnostima budućeg digitalnog svijeta. Volim reći da su generacije koje danas žive, većina generacija nas odraslih smo kao jedan most. Sad komentiram na jednom duhovnoj razini, to je izazov, to je to neko vrijeme, podržaja, svijesti, utjecaja religije, duhovnosti, doživljaja, stvoritelja, boga, pa time i sebe, i onog što dolazi. U jednom dijelu to je i najava dobrog, ne volim predramatično reći zlatnog doba, ali i jednog jako podražljivog, svjesnijeg i osvještenijeg duhovno evolucijskog puta čovjeka. Kao i što ima svoju drugu stranu, izolacija, strah, veća nesigurnost, teže dijeljenje, osamljenost. O tome znam s ljudima, naročito mlađim, razgovarati. Sve se ubrzava. Vrijeme teče isto, ali čovjek ima dva vremena. Znate, uvijek je izazov prepoznati vrijeme’, priča Alen.

Iako će društvo sve više biti globalno, uniformirano, i normatirano, raduje ga što vidi sve više osvještenog individualiteta, pobuđenih svijesti i ljudskih podražaja da se ne pomire da postoji samo to, i da je čovjek samo to. No, plaši ga količina straha. ‘Nismo u vremenima revolucija, u vremenima smo evolucija. Evoluciji trebaju jako duge repeticije za pomak. Ali za evoluciju duha dovoljan je svega malen pomak svjesti koji toliko može izmjeniti našu stvarnost i ispuniti naše postojanje. Ima dobrog, ali ne podcjenjujem ni ovo drugo. Možda mene osobno brine ovoliko bojanje, jer strah je slijep. Strah je mrak, strah je ljutnja, strah je agresija, strah je neznanje, to su produkti straha. Jer kad vi konstantno podražujete strah, dobit ćete ove manifestacije. Neinformiran čovjek nemoćan je i uplašen u neznanju, informacijama prezatrpan čovjek dolazi u drugu krajnjost istog. Ovo pričam globalno, kod većine ljudi, a kada je to kod većine, onda je to vibracija naše svijesti.

‘Pobijediti strah, i time pobijediti neznanje’

A onda kada jedan eter to dobije kao dominantnu informaciju, vibraciju i energiju, onda je to jako izazovno. To je sfera naših problema, to je sfera kušnje, to je izazov naše generacije. Pobijediti strah, i time pobijediti neznanje. Još se jedan proces događa, pa je ovaj strah došao kao šlag na tortu, mi smo se konstantno toliko otprirodili, prvo smo pobjeđujući u kontinuitetu vanjsku prirodu, pokoravajući ju, iskorištavajući ju, podcjenjujući ju, maksimalizirajući izvlačenje iz vanjske prirode, napravili puno benefita, i grozomorno toga uništili, podcjenjujući da time uništavamo i sami sebe. A pri tome procesu otprirođenja, izgubili smo i dio kontakta s vlastitom prirodom. To su dva gubitka istovremeno. I kada na ova dva procesa, na takav gubitak, na takvu prazninu, podražite strah, dobijete današnje vrijeme koje je stvorilo bolest življenja, stvarima i moranjima zatrpane ljude nesretnu “bogatu sirotinju”, nastavlja i dodaje kako je povratak sebi, odnosno prirodi, nužan.

‘Ovo vrijeme mraka traži unutarnje svijetlo. Gubitak vanjskih zajedničkih vrijednosti može naći izlaz samo u ponovo probuđenoj svjesnosti. Vraćenom balansu našeg stvarnog unutarnjeg izvornog slobodnog bića zaguljenog u toliko moranja i imanja koje samo sebe nepovratno obezvređuje, zarobljeno iskrivljenim istinama i vrijednostima, ali upravo u ovom teškom vremenu iznova u prilici da sami sebe pronađemo i takvi probuđeni živimo ovaj krasan dar života kao nagradno putovanje naše duše’, zaključuje Alen.

 

Foto: Privatni album

Komentari