Legendarni francuski pisac Frederic Beigbeder zatvorio šesti Festival svjetske književnosti

67
FOTO: Kino Europa

Šesti Festival svjetske književnosti, koji se u organizaciji nakladnika Frakture održao u Zagrebu i Splitu od 2. do 8. rujna, zatvorio je u subotu u zagrebačkom Kinu Europi enfant terrible suvremene francuske književnosti Frederic Beigbeder, romanopisac, televizijski voditelj, književni kritičar, scenarist i redatelj kojemu je specifičan smisao za provokaciju, samoporugu ali i modu donio literarnu slavu i titulu jednog od ‘najtrendi ‘pisaca današnjice.

Na hrvatskom je nedavno, u prijevodu Ite Kovač i izdanju nakladnika OceanMore, objavljen njegov najnoviji roman “Život bez kraja” (2018.), u kojemu se na svoj specifičan cinično duhovit način bavi istraživanjem mogućnosti obrtanja procesa starenja i postizanja vječnog života.

Rasprodanu dvoranu Kina Europe zadnje literarne večeri festivala uvodno je pozdravio glavni urednik Frakture i programski direktor FSK-a Seid Serdarević, koji je zahvalio svim gostima – likovnim umjetnicima, moderatorima, prevoditeljima i prije svega piscima, ali i ponajviše publici koja ga je vjerno pratila. Zahvalio je i timu Frakture te brojnim volonterima, kao i svim sponzorima i pokroviteljima, koji su pomogli u njegovoj realizaciji.

Susret koji je moderirao pisac, novinar i književni kritičar Ivica Ivanišević Beigbeder je počeo “objavom dviju tužnih činjenica”: “Žao mi je što vam moram navijestiti tu tužnu vijest, no svi vi u ovoj dvorani umrijet ćete. Također, žao mi je što je francuski nogometni tim pobijedio hrvatski na svjetskom prvenstvu”, rekao je.

Nadovezujući se na temu svojeg novog romana, potragu za besmrtnošću, Beigbeder je kazao: “Smrt je nešto grozno, nepodnošljivo. Stvarno ne znam zašto bismo trebali umrijeti i zato sam napisao tu knjigu, kako bih pokušao saznati kako se možemo spasiti od te pošasti”.

U knjizi je glavni lik Beigbederov alter ego čiji je cilj, kako je rekao pisac, “nastaviti se zabavljati i prestati starjeti”.

Na pitanje je li on pesimist ili optimist, odgovorio je: “Vjerojatno znate rusku poslovicu koja kaže da je pesimist tek bolje informirani pesimist. Prema tome, smatram da u stvarnosti moje knjige nisu ni pesimistične ni optimistične. Ipak, pokušavam odabrati likove koji su kao i ja potpuno glupi i narcisoidni, te potaknuti na razmišljanje i rezoniranje do apsurda o tome kako čovjek može postati vječan i možemo li o tome razgovarati s drugim ljudima”, rekao je.

Istražujući za knjigu, Beigbeder je razgovarao s najvećim svjetskim stručnjacima za razvojnu biologiju, mozak, genetičku medicinu, funkcionalna istraživanja i prediktivnu medicinu, obišao takve institucije kao što su Harvardski medicinski fakultet u Bostonu ili medicinski fakulteti u Jeruzalemu i Ženevi – jednu od okosnica knjige “Život bez kraja” čine potpuno autentični transkripti razgovora koje je tamo između 2015. i 2017. vodio sa stvarnim liječnicima, istraživačima, biolozima, genetičarima.

“Pokušao sam ih malo zadirkivati, postavljati temeljna, bazična pitanja što je to što možemo napraviti ako želimo živjeti 300 godina”, pojasnio je pisac.

Došao je do “strašnih saznanja” pa tako i knjiga postupno postaje strašna i fantastična: “Kako bismo ostvarili taj vječni život trebamo odustati od svoje ljudskosti, ubrizgavati si krv mladih ljudi i preobraziti naše biološko tijelo i postati ‘tvrdi disk’. Je li to pesimistično ili optimistično? Mislim da je to prilično tjeskobno, Dakle to je knjiga o čovjeku koji se zapravo boji tog vječnog života kakav nam znanost priprema”.

Frédéric Beigbeder (1965.) rodio se u otmjenom predgrađu Pariza u dobrostojećoj građanskoj obitelji, polazio najbolje pariške škole i diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Radio je kao kreativac u reklamnim agencijama. Godine 1990. objavljuje svoj prvi roman “Mémoires d`un jeune homme derangé”. Najvažnija su mu djela “Windows on the world” (2004.), “Ljubav traje 3 godine” (2005.), “Romantični egoist” (2006.), “Upomoć, molim oprost” (2007.), “Praznici u komi” (2009.) i “Francuski roman” (2010.), za koje je dobio niz nagrada, među kojima i prestižnu književnu nagradu Renaudot. Djela su mu objavljena u tridesetak zemalja.

Nastupio je u desetak dugometražnih filmova te je dva filma i režirao (Ljubav traje tri godine, 2012.; L’Idéal, 2016.). Osnivač je književne nagrade Flore. Kroničar je pariškog mondenog života, piše za mnoge časopise, a trenutno je kolumnist prestižnoga književnog časopisa Lire.

Roman “Život bez kraja” najavljen je kao gorko-slatki roman o apsurdima suvremenoga svijeta, priča o produljenju života sve do besmrtnosti u kojoj Beigbederov protagonist, dosegnuvši dob od pola stoljeća, odluči istražiti sve moguće legalne i ilegalne postupke: pomlađivanje stanica, produženje telomera, ubrizgavanje matičnih stanica, oksigenaciju krvi, 3D printanje organa, transplantaciju humaniziranih organa iz svinje, implantate s umjetnom inteligencijom, fuziju čovjeka i robota korištenjem digitalno spremljena DNK-a.

Idući mjesec nova knjiga

“U francuskoj je očekivana životna dob za muškarce 76 godina, dakle meni ostaje nešto više od 20 godina”, rekao je Beigbeder. No, istodobno znanstvena otkrića pokazuju da bi se to moglo produžiti, a to pruža velike nade luđacima kao što sam ja”, dodao je, napomenuvši da mu je “Frankenstein” Mary Shelley jedna od omiljenih knjiga.

“Život bez kraja” moja je prva knjiga o znanosti, dodao je, a tema mu je bila vrlo zanimljiva jer “upravo se priprema preobrazba ljudske vrste u mješavinu mutanta i robota, između genetske modifikacije i uključivanja, integriranja tehnologije u naše biološko tijelo”. “To će nam možda omogućiti da živimo dulje, ali nećemo biti ljudska bića”, kazao je.

Govoreći o tome je li i njegovo pisanje pokušaj dosezanja besmrtnosti, Beigbeder je priznao kako se, naravno, kao i svaki pisac, nada upravo tome: “Da, ostavit ću trag u literaturi, ali kad bih vam rekao da ne pišem zbog toga da bih postao besmrtan, lagao bih vam. Tako da biram između pretencioznosti i laži”.

“Na određeni način, ja sam samo proizvod svojih čitanja i svega što sam pročitao. Stvarno je zanimljivo pročitati toliko knjiga pisaca koji više nisu živi, uzeti na primjer knjigu Tolstoja i čuti njegov glas, a on je mrtav. To je stvarno jedno čudo. Za to nam ne trebaju ni struja ni punjač a svejedno čujemo nekog mrtvog, tko nam govori i to je jedna nečuvena snaga književnosti”, napomenuo je Beigbeder, koji kad piše, piše knjigu koju bi i sam želio pročitati: “Pišem rečenice kako bi ih mogao pročitati. Zapravo između čitanja i pisanja ne postoji razlika, moje čitanje me oblikuje, a kad pišem, to je da bih čitao tu knjigu koja još ne postoji”.

U izuzetno zanimljivom razgovoru tijekom kojega su Ivanišević i Beigbeder dinamičnom razmjenom duhovitih pitanja i odgovora nasmijavali publiku koja je dupkom napunila veliku dvoranu Kina Europe, francuski je gost, među ostalim, govorio i o tome kako piše, kako doživljava književnost, koje pisce najviše voli, a Beigbeder je na kraju otkrio i da je hrvatski prijevod prvi prijevod njegove nove knjige, a već sljedeći mjesec izaći će mu nefikcionalna zbirka eseja, koja sadrži stotinjak kronika koje je objavljivao u novinama i na radiju, pod nazivom “Frivolnost je ozbiljna stvar”.

Šesto izdanje Festivala svjetske književnosti održalo se od 2. do 8. rujna paralelno u Zagrebu i Splitu, gdje je u ukupno šezdesetak događanja sudjelovalo stotinjak gostiju iz 17 zemalja, među kojima čak troje dobitnika prestižne nagrade Man Booker i Man Booker International Richard Flanagan, Olga Tokarczuk i David Grossman, te jedan od finalista te nagrade Chigozie Obioma. Festival je, među ostalima, ugostio i ponajbolje aktualne pisce švedske, odnosno, portugalske književnosti, Jonasa Hassena Khemirija i Joséa Luísa Peixota, Meksikanca Antonija Ortuña, Talijana Antonija Scuratija, Francuskinju Gaelle Josse, bugarskog pisca Georgija Gospodinova i Mađara Andrasa Forgacha, kao i niz istaknutih domaćih i regionalnih književnih imena.



Komentari