Miroslav Međimorec hvaljeni je hrvatski redatelj i pisac koji je dosad režirao više od 70 predstava. Osim što je redatelj, također je i pisac.
Završio je Filozofski fakultet i Akademiju za kazališnu i filmsku umjetnost u Zagrebu, i poslijediplomski studij u Royal Shakespeare company London/Stratford on Avon.
Premijera njegove nove predstave Nebo nad Zagrebom održala se u petak 28. listopada, a prvu reprizu možete pogledati u subotu 29. listopada u Histrionskom domu u 20 sati, a istu večer će se ujedno održati i dodjela nagrada V. Bobijevih dana. Raspored predstava pogledajte na poveznici.
Uoči prve reprize predstave, redatelj Miroslav Međimorec rekao nam je nešto više o samoj predstavi.
Očaran čarolijom kazališta
Za Miroslava Međimorca bavljenje umjetnošću podrazumijeva strast, zaljubljenost, užitak.
“Te daleke godine mog djetinjstva prvi sam se put našao u kazalištu i ostao očaran tom čarolijom, tim uljepšanim životom u kome se preoblikovane u novi oblik čuvaju i potvrđuju sve najbolje ljudske osobine – ljubav, dobrota, zajedništvo, radost, smijeh, strast, osjećaj. Nakon izbivanja iz svijeta umjetnosti, vratio sam se „prvim ljubavima“- književnosti i kazalištu, pišem drame, jednu – Hrvatske emigrante – nedavno sam režirao, bila je odlično primljena, ali je preranom smrću odličnog glumca Ivana Brkića završila svoj obećavajući scenski život, dok bih drugu – Oslobođenje Zagreba – rado vidio na kazališnim daskama”, podijelio je s nama hrvatski redatelj.
Kaže da je za njega sada rad u kazalištu mnogo mirniji jer se nekad kao slobodni umjetnik morao boriti za egzistenciju, a danas piše i režira što ga raduje i za što misli da vrijedi pokazati publici – istinu o vremenu i životu u kojem živimo.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Istina je potrebna, mnogo istine o nama i svijetu koji nas okružuje, i mogućnost da publika prepozna sebe, svoje muke i boli, radosti i ushićenja u kazalištu. Jedan od uvjeta za to je domaći dramski pisac, prepoznatljiv govor, mentalitet, karakteri, suvremenost.”[/box]Predstava Nebo nad Zagrebom
Predstava traje sat i dvadeset minuta, a počeli su je pripremati prije ljeta; Žarko je polako studirao ulogu, a početkom rujna priključili su im se njegovi studenti glume s Veleučilišta „Libertas“.
Kada je pisao Životnu priču Janka Žnidarića, Međimorec je mislio na svog kolegu i prijatelja s Akademije Žarka Potočnjaka, a ovo je redateljeva posveta godinama života i uspješnom glumačkom radu hvaljenog hrvatskog glumca.
Žarko Potočnjak i Miroslav Međimorec znaju se još s Akademije, prijatelji su i, objašnjava redatelj, poklonici one vrste „dubinskog oranja“; ljubitelji istine, osjećajnosti i predanosti u kazalištu i glumi.
Publika svakako treba doći vidjeti, naglašava redatelj, kako postoji – ne glumi – već postoji Janko Žnidarić u Žarku Potočnjaku.
“Davno mi se svidjela prispodoba Antoinena Artauda o glumcu ‘koji se s bakljom u ruci sunovraćuje u dubinu svoje duše’, a Žarko je ta vrsta glumca. Survava se u svoje dubine da bi došao do istine i jednostavnosti u glumačkom tumačenju. Njegovi studenti su dobili nezahvalne uloge slušača, ali i krasnu prigodu da iz blizine prate kako radi jedan veliki hrvatski glumac. Usto, držim da je koncentracija na partnera u glumi, slušanje, istinsko slušanje odlična vježba za mlade buduće glumce”, smatra redatelj Međimorec.
Ljubav između zagrebačkog arhitekta i njemačke glumice
Priča je, objašnjava redatelj, nastala na osnovi stvarne sudbine jedne njemačke glumice i arhitekta iz Zagreba koji je nju, pripadnicu židovskog naroda, spasio u vrijeme Drugoga svjetskog rata.
“Naravno da je karakter tog čovjeka obogaćen osobinama koje su mu dale bogatu reljefnost i raznolikost, opterećen je svime što čovjeku nije strano; kockom, alkoholom, strašću prema ženama; nije crno-bijel, nije dobar čovjek po sebi već se ljudskost krije u samoj srži tog čovjeka.
Odrastao sam u kući u kojoj je kroz teške ratne godine na drugom katu živjela židovska obitelj Radinger, rastao sam i drugovao bez ikakvih predrasuda s Reneom i Merikom, neki od profesora na gimnaziji bili su Židovi, mojoj prijateljici sa studija, židovskog podrijetla bio sam kum na vjenčanju, imao sam dobre znance u Izraelu. Nemam nikakvih predrasuda prema Židovima i potpuno mi je prirodna ljubav Hrvata /Hrvatice i Židova/Židovke”, objašnjava nam redatelj.
Dakle, Životna priča Janka Žnidarića je monodramska ispovijest jednog devedesetgodišnjeg starca koji je proživio burno dvadeseto stoljeće i sada kao osamljenik, lutalica, boem traži nekoga kome može ispričati svoju životnu priču. Tajnovitog Slušača nalazi na terasi jednog kafića na Šalati, voljnog ili pak predodređenog da ga sasluša i pomogne mu otkriti odgovor na pitanje koje Janka Žnidarića muči cijeli život.
“Diplomatske i druge priče godinama sam ispisivao i tek sam ih uz pomoć mog prijatelja, urednika i nakladnika Nikole Đuretića složio u knjigu. I ja sam poput Slušača iz moje priče onaj koji promatra, sluša i zapisuje ono što mi se iz života čini važnim za preoblikovanje u prozni ili dramski oblik.
Opsegom male, ali ambicijom velike, ozbiljne predstave
Budući da je pisac i redatelj, kad piše dramu ili monodramu poput ove, misli istovremeno na predstavu – na govornu rečenicu, karakterne osobine, dramsku strukturu u koju su uključeni nekakav zamišljeni tempo i ritam buduće predstave, gesta, kostim, prostor.
“Iako sam zakinut za mogućnost rada u profesionalnom kazalištu, bilo bi normalno da me zovu u Dramsko kazalište Gavella, pa bio sam i stalan član (uobičajilo se neko čudno nepovjerenje prema starijim hrvatskim redateljima, a oni čuvaju tradiciju i posebnost hrvatskog kazališnog stila) i s veseljem nastavljam raditi opsegom male, ali ambicijom ozbiljne, velike predstave. Temeljito radim s glumcem/ glumcima, pomažem im da prodru i nađu sebe, odbace izvanjske načine glume, usredotoče se na istinu u sebi i kroz sebe tumače likove koje otjelovljuju.
Redatelj drži da bi domaći dramski pisci trebaju posegnuti u riznicu svog vremena i u njemu naći poticaj za dramatično i komično tumačenje suvremenog života.
“A što se povijesti tiče, oni koji govore samo o budućnosti, zaboravljaju da put u nju vodi iz prošlost i preko sadašnjosti. Zaboraviti povijest može značiti da ćeš je ponoviti drugi put. Povijest i tradicija su korijen, osnova svakog naroda, činimo ogromnu grješku ignorirajući njihov značaj”, smatra Međimorec.
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Raščistimo prošlost, dođimo do istine o njoj, budimo iskreni prema sebi i drugima, uvažavajmo različitosti, budimo korisni zajednici pa će i pojedincima biti bolje, budimo svoji, nastavimo stvarati iz tradicije i na tragu istinskih vrijednosti naše povijesti, kršćanske kulture, identiteta. Branimo slobodu i nezavisnost, toliko je krvi za njih proliveno.”[/box]
