Slavni književnik, boem, beskućnik i čuvar gornjogradskih tajni: Najzanimljivije crtice iz Matoševa života

FOTO: Ivan Ramađa

Dana 13. lipnja 1873. godine rođen je je Antun Gustav Matoš, jedan od najslavnijih književnika u hrvatskoj povijesti.

Pjesnik, novelist, esejist, putopisac i polemičar Antun Gustav Matoš rodio se 13. lipnja 1873. godine u Tovarniku. Matoš je središnja ličnost hrvatske moderne, koji je u književnost unio elemente europske moderne istovremeno radeći na jačanju nacionalne svijesti. 

Matoš je hrvatsku književnost trgnuo iz letargije provincijalizma te je uveo na svjetsku scenu. Poseban je njegov doprinos putopisnoj prozi gdje uvodi motiv pejzaža kao samostalne tematike.

Matoš se poezijom, s kojom je stekao vječnu slavu, počeo baviti dosta kasno, u tridesetim godinama života, a pisao je o Hrvatskoj, prirodi, smrti, prolaznosti, boli i ljubavi miješajući san i stvarnost.

Spomenut ćemo samo neka djela: Samotna ljubav, Utjeha kose, Djevojčici mjesto igračke, Jesenje veče, Noturno, Stara pjesma, Pri svome kralju Iseljenik. Osim toga Matoš je ostavio duboki trag u žanru esejistike, kritike i feljtonike koje je prožeo impresionizmom.

‘Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrebčanin odgojem’

U političkom djelovanju bio je pristaša pravaštva što se odražava u njegovim radovima koji se i dan danas smatraju najboljim komentarima hrvatske nesreće i propadanja u to doba. Budući da je kao malo dijete s roditeljima iz Srijema preselio u Zagreb, za sebe je znao reći: “Bunjevac porijeklom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem”.

Matoš je velik dio svog 41-godišnjeg života proveo u inozemstvu, posjetivši Beč, München, Firencu, Rim i druge europske gradove. Znatno je vrijeme proživio u Parizu i Ženevi.

Imao je buran život, još 1894. godine dezertira iz vojske tadašnje Austro-Ugarske te bježi u Srbiju. Nakon toga živi u Ženevi i Parizu, gdje piše svoja najznačjnija djela. Godine 1908. je pomilovan te se vraća u Zagreb gdje ostaje do smrti 1914.

Zanimljiva činjenica – jedan od najvećih hrvatskih pjesnika pao je razred, u zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji, iz hrvatskog jezika.

Matoševa majka bila podrijetlom Njemica, rođenog prezimena Schams. Budući da mu je otac ubrzo nakon njegova rođenja bio preseljen kao učitelj u Zagreb, Matoš je u hrvatskom glavnom gradu proveo određeni dio djetinjstva. Živio je u kući u Tomićevoj ulici, nedaleko od lokacije današnje uspinjače, a kasnije je njegova obitelj nabavila kuću u Jurjevskoj 10.

U toj je kući Matoš boravio i u zreloj dobi, nakon povratka iz lutanja po Europi. Ovog boema, domoljuba, kritičara, emigranta i beskućnika obilježilo je upravo to lutanje i život u neimaštini.

Smrt u sirotinjskoj sobici

Preminuo je upravo u Zagrebu 17. ožujka 1914. godine, u preranoj dobi od 41 godine.

Posljednje dane proživljavao je u zapuštenoj i mračnoj bolnici Milosrdne braće na Trgu bana Jelačića. Tada mu je otkrivena tuberkuloza grla, podvrgnuo se teškim operacijama, no iz dana u dana je propadao, što je naposljetku dovelo do polagane i bolne smrti iza prozora sirotinjske sobe.

Dva dana poslije pokopan je na Mirogoju gdje je našao mir, kako su pisali, “u grobu, u jedinoj kući kojoj je mogao biti vlasnikom i besplatnim stanovnikom!”

Utjeha kose

Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu. 
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća, 
Na visokom odru, u agoniji svijeća, 
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao 
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne, 
Sumnjajući da su tamne oči jasne 
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke, 
Sve što očajanjem htjedoh da oživim 
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim. 
Samo kosa tvoja još je bila živa, 
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva. 


Komentari