U Domovinskom ratu stradao je i glavni grad.
Raketiranje Zagreba označava dva raketna napada kasetnim bombama kojega su počinili 2. i 3. svibnja 1995. pobunjeni Srbi na civilne ciljeve u Zagrebu. U napadu je ubijeno sedam, a ranjeno najmanje 200 hrvatskih civila.
Luka Škračić, student prve godine filmske režije, bio je jedan od poginulih, a među ranjenima našla se i hrvatska primabalerina Almira Osmanović, te još 16 baletana i balerina koji su se u trenutku napada nalazili u baletnoj dvorani Hrvatskog narodnog kazališta. Raketiranje je provedeno kao odmazda za vojni poraz pobunjenih Srba tijekom Operacije Bljesak. Zagreb je bio najveći u nizu od nekoliko hrvatskih gradova pogođenim raketnim napadima.
Kobnog utorka, 2. svibnja 1995. godine projektili iz raketnog sustava Orkan pali su na križanje Vlaške i Draškovićeve ulice, samo dan nakon toga pogođena je i Dječja bolnica u Klaićevoj, a projektili su ppali i kraj HNK, na Zrinjevcu, pokraj Doma umirovljenika Centar, na središte grada, ADU, te Zračnu luku Pleso.
Napad je naredio Milan Martić, čime se kasnije hvalio pred kamerama. To njegovo hvalisanje koje je zacijelo bilo namijenjeno hrabrenju stanovništva srpske paradržave i širenju pouzdanja da vodstvo kojem je Martić bio na čelu može osigurati obranu od oružane sile Republike Hrvatske, na kraju je dovelo do suđenja na Haškom sudu i kazne od 35 godina zatvora.
U presudi Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije iznosi se da su kasetni projektili iz VBR Orkan kojima je gađan Zagreb neselektivno oružje, gdje se zasipava elipsa površine 160 x 180 metara radi djelovanja protiv ljudi, pri čemu je – obzirom da su rakete ispaljivane s krajnjeg dometa – odstupanje raketa od nominalnog cilja čak 1 km.
Polazeći od takvih činjenica, Sud zaključuje da je raketiranje koje je naredio predsjednik tzv. Republike Srpske Krajine Milan Martić namjerno poduzeto protiv civila kao ciljeva napada, a u svrhu širenja terora među civilnim stanovništvom.
