Oliver Frljić je od nacionalnog kazališta napravio sramotnu pozornicu…

pixabay.com

Dok se političke elite bore za vlast u moralno pregaženoj i financijski devastiranoj državi, gotovo da i nema umjetničkog projekta, likovnog, kazališnog ili glazbenog koji bi se bavio najaktualnijim društvenim temama – siromaštvom, gladnima i nezaposlenima…

Koliko su umjetnici danas spremni odgovoriti svojim djelima na stanje u državi koju je napustilo više stotina tisuća ljudi, u kojoj je isto toliki broj stanovištva bez posla i blokiran? Dok se političke elite bore za vlast u moralno pregaženoj i financijski devastiranoj državi, gotovo da i nema umjetničkog projekta, likovnog, kazališnog ili glazbenog koji bi se bavio najaktualnijim društvenim temama – siromaštvom, gladnima i nezaposlenima.

Izgleda da je jedini „agažirani umjetnik“ u državi Oliver Frljić koji je od Rijeke napravio grad-slučaj, a od nacionalnog kazališta sramotnu pozornicu za kolektivnu optužbu čitavog hrvatskog naroda za nacizam, kojega u Hrvatskoj – naprosto nema. Kazalište vođeno trenutnim političkim borbama za moć u službi jedne vlasti koje neprekidno proizvodi incidente, zadnji na na temelju neriješene teške provokacije na Poljudskom stadionu, koju su, očito, izvele visoko profesionalne grupe za specijalni rat i blaćenje čitave države u Europi, a koje policija ne može otkriti ni uz pomoć više desetina kamera, ne može se zvati kazalištem.

Nažalost, umjetnost je gotovo u cijelosti izgubila svoje humanitarno poslanje koje postoji još samo u tragovima. Ministarstvo kulture koje financira samo određene i izrazito protu-nacionalne projekte poput famoznog „Tko još kupuje Hrvatsko“, te feminističke i ljevičarske portale i pod novim ministrom, samo pridonosi žalosnoj slici potpunog poraza umjetničke prakse i države koja se ne želi i suočiti sa istinom.

[box type=”info” align=”” class=”” width=””]Nekada je Zagrebom lutao slavni pisac i novinar Franjo Fuis, a njegove su reportaže o siromasima bile potresna svjedočanstva o životu ekonomski slomljenog Zagreba, baš kao što je slavni fotograf Tošo Dabac snimao finanicijski slom Hrvatske, potpuno isti kao i danas. Takozvanim „društvenim temama“ bavile su se desetine hrvatskih umjetnika,, da bi odjednom, politika, danas više nego u doba najrigidnijeg komunizmai, počela odlučivati o sudbinama predstava, izložaba i koncerata, barem u institucijama koje sama financira, što je direktno stvaranje novog totalitarizma.[/box]

Paradoksalno, iako višestranačka država, Hrvatska je kao nikada do sada suzila svoj umjetnički korpus na diktiranu politiku izvedbenih umjetnosti, pretvorivši kulturnu politiku u servis vladajuće garniture kao nikada do sada. Utecaj većine medija, dakako, samo je produžena ruka državnog vrha na umjetničke projekte. Sužene i izmasakrirane kulturne rubrike svele su hrvatsku kulturu na tragično kratke informacije. Dogodio se, međutim, potpuno drukčji fenomen.

Jezik likovne prakse i famoznu krilaticu o povezanosti umjetnosti i života, preuzele su političke inicijative. Prije svega Živog zida koji je čitavu prošlu godinu snimao mučne scene pokušaja deložacija, javno upozoravao na smrtonosne učinke Ovršnog zakona, spasivši stotinjak obitelji. Ali, što se dogodilo? Ivan Vilibor Sinčić danas je namjerno gurnut na margine zbivanja, a njegove informacije o broju građana kojima je iskopčana struja dobile su točno nekoliko sekundi u vodećem državnom mediju . Šokantan „perfomance“ ako baš hoćemo tako označiti ljudsku tragediju, bila je i povorka građana uništenih švicarskim frankom. Politička, garnitura, na žalost, pretvorila je cjelokupan javni diskurs u rasprave o prošlosti,koja više nikoga u sadašnjem trenutku kada se ljudi bore za osnovnu egzistenciju, a zemlja je tragično podijeljena na dvije političke opcije, naprosto ne bi smjela zanimati. Pokušaji Zorana Milanovića da se tek sada obračuna s bankarima više su nego zakasnjeli. Ukratko, država koja se ne može maknuti od prošlosti, prema prastaroj maksimi, prisljena je da je ponovno proživaljva. Ovoga puta drmatičnije, tragičnije i opasnije nego ikada.


Komentari