Jedna od najljepših dječjih priča koju je Roald Dahl napisao davne 1964. godine stiže na pozornicu zagrebačkog kazališta Trešnja. ‘Charlie i tvornica čokolade’ svoju će premijeru imati 21. travnja, u predstavi igraju jake snage trešnjevačkog ansalbla, a režirala ju je Lea Anastazija Fleger, mlada redateljica impresivnog portfelja.
Iako je dosad je režirala brojne predstave diljem Hrvatske, ova nagrađivana umjetnica u intervjuu za Zagreb.info otkriva da joj je upravo ‘Charlie i tvornica čokolade’ sve dosad bio neostvareni san. Šarenu priču o Willyju Wonki koji po prvi put otvara vrata svoje čudesne tvornice i raspisuje natječaj uz neizostavne ‘zlatne ulaznice’ postavila je, priča nam, u zavidnim produkcijskim uvjetima koji su na hrvatskoj kazališnoj sceni postali, nažalost, prava rijetkost.
Je li izazov/pritisak postavljati nešto što su djeca, a i roditelji, vidjeli u skupom produciranom filmu?
Naravno da je izazov uprizoriti ovakav hit naslov. Mislim da ne postoji osoba koja nije zapamtila Johnny Deppa koji igra Willyja Wonku u Burtonovom fimu. S obzirom na to da mi radimo kazališnu predstavu, u drugom smo mediju. Spektakularnost same priče mi potpuno drugačije prikazujemo, nego što su to učinili autori obaju filmova.
U projektu se okupila šarena ekipa, od Paola Tišljarića sve do Zdenka Bašića… Osim šarenila, koji su vam bili estetski i vizualni imperativi?
Tako je, veliki je broj suradnika na ovoj velikoj ansambl predstavi. Scenografiju potpisuje Paolo Tišljarić, kostimografiju Ana Fucijaš, glazbu je napisao Frano Đurović, suradnik za pokret je Damir Klemenić, projekcije radi Miran Brautović, svjetlo Vesna Kolarec, a za plakat je zadužen Zdenko Bašić.
Pokušali smo raznim kazališnim znakovima dočarati razliku između siromaštva i bijede obitelji Charlija Bucketta i velikog blještavila čarobne tvornice Willyja Wonke. U tvornici se sve želje, potrebe, pohlepa za slatkim, za slatkišima, bombonima, lizalicama, žvakaćim gumama, slasticama, kolačima, šećernim vatama, ušećerenim bademima, vrućim čokoladama ostvaruju.
Tvornica je jedno čarobno mjesto u kojem odabrani sretnici koji su pronašli zlatnu ulaznicu (Charlie, August, Violeta, Vera i Mike) imaju priliku vidjeti sve kutke i sve čarolije tog mjesta. Cijela tvornica uključujući Wonku i njegove Oompa Loompase je začudna, opaka i zabavna, a sami vizual prati njihovu karakterni ludizam. U predstavi glumi divni ansambl kojeg predvodi fantastični Radovan Ruždjak.
najviše se veselim operama i mjuziklima
Kako je raditi dječje predstave u odnosu na one za odrasle? Je li nešto bitno drukčije u samom pristupu?
Svakom tekstu i naslovu pristupam isto u redateljskoj pripremi. Kako sam radila razne projekte za razna kazališta i samim time za različite vrste publika, rezultati (predstave) se u stilu razlikuju jedna od druge. No svim materijalima sam u svojoj početnoj, samostalnoj pripremi pristupila na isti način. Ali kako radim s različitim suradnicima, glumcima i kazalištima, svaki proces je na kraju krajeva drugačiji. Charlie i tvornica čokolade je moja druga predstava u kazalištu Trešnja. Prva predstava bila je Ivica i Marica. A proces rada je čak s istim ansamblom potpuno drugačiji.
Kako filtirate vlastite ideje? Jeste li ikad tijekom procesa stvaranja predstave pomislili da ste ‘zabrijali’? I kako uopće prepoznati dobru od manje dobre ideje?
Mislim da ne postoji redatelj koji nikada nije ‘zabrijao u svojim idejama’. Ja obožavam i glumce i suradnike koji ‘briju u idejama’. Zato su tu razgovori, rasprave i probe. Da se kroz zajednički rad sve ideje usklade i spoje u jednu čvrstu smislenu cjelinu, predstavu.
Je li izazovno balansirati između ideje i mogućnosti njene provedbe? S obzirom na bogato producirane predstave koje potpisujete, koliko ste primorani na produkcijske kompromise?
Jedno od omiljenih mjesta gdje gledam predstave je West End u Londonu. U njihovim kazalištima su fantastične produkcijske i tehničke mogućnosti za rad na predstavi. A prije svega ogromni budžeti za scenografiju i kostimografiju. U Hrvatskoj uvijek budžeti određuju okvir predstave koju radimo. Budžet daje okvir svih naših finalnih ideja i vizuala predstave.
Rekla bih da su autorski timovi postali majstori u štednji pri radu na predstavi i majstori za estetiku u ograničenim novčanim mogućnostima. No, u radu na Charliju i tvornici čokolade imali smo više nego dobre produkcijske uvjete, bolje nego u bilo kojem kazalištu za djecu. Zato smo i uspjeli napravili bogatu scenu i kostime.
Koji je kazališni komad ili tekst vaš zasad neostvareni san?
Charlie i tvornica čokolade je dugo bio moj neostvareni san, no sada sam jako zahvalna što će zaživjeti na daskama jako dragog mi kazališta. Imam cijeli popis naslova i ideja koje bih voljela raditi. Sretna sam što su s popisa želja neki naslovi već prekriženi, drugim riječima, što sam neke svoje želje već izrežirala. Iskušala sam se u raznim formama i žanrovima, no najviše se veselim operama i mjuziklima.
Naš posao je najljepši na svijetu jer imamo priliku biti kreatori kazališnih svjetova
U ovim izazovnim vremenima pati, dakako, i kultura. Kako biste opisali ove postpandemijske godine? Dojma sam da su i u kulturi nekako… Sive.
Pandemija je na godinu dana zaustavila normalni rad kazališta. Srećom, mislim da je to sivo doba kazališne umjetnosti završilo i nadam se da nam se nikada neće vratiti. Publika se vratila u kazalište, gledališta su puna.
Predahnete li ikad? Vaš je životopis impresivan, počeli ste ozbiljno raditi još u studentskim danima… A čitam i da ste po prirodi hiperaktivna.
Naravno da uzmem predah od rada. Najviše volim odmarati na raznim putovanjima. No volim raditi, probati, istraživati. Naš posao je najljepši na svijetu jer imamo priliku biti kreatori kazališnih svjetova i imamo se priliku igrati na poslu. Meni je hobi postao zanimanje, nema ljepšeg nego nasmijan ići na probu i ispunjen se nakon probe vratiti kući!
