Pekara, kladionica, pekara, kladionica, to je danas Zagreb. Nama malih obrta, postolara, popravljača kišobrana, malih fotografskih radnji. Pekare i kladionice u našem gradu su znak vremena u kojem živimo. Kladionice ti nude nadu da ćeš se na vrlo jednostavan i brz način riješiti dugova i minusa na računima. Ta nada traje dok ti prvi par na padne, a onda slijedi vadiona i onda opet nada i tako u krug.
Pekare kojih ima na svakom koraku nude proizvode s kojima na brz i relativno jeftin način možeš utažiti glad. Kužim ja da je sve to tržište i stvar ponude i potražnje. Kužim da rijetki žele popravljati kišobrane kad novi kineski možeš kupiti za 20 kuna bez obzira na to što traje jedan dan. Fotografije više nitko ne izrađuje osim za putovnicu i osobnu.
Nekako mi se čini da su prije osjećaji bili trajniji i nismo bili u potrazi za novim. Ako si pao na sportskoj prognozi, nije bilo vadione do sljedećeg kola. Izrađene fotografije čuvali smo u ladicama i albumima.
Osjećaj zadovoljstva nekako je dulje trajao, danas je sve kratkotrajno. Jedva smo čekali vikend, tekmu, burek kod Idrizija, odigrati sportsku. Kada je vikend završio, čekali smo cijeli tjedan i nismo bili nesretni.
Međutim, u bliskoj budućnosti pekare će zamijeniti dućani s pilulama koje će utažiti glad. Kladionice sad već zamjenjuje internetsko klađenje.
Predviđam da će se neki Zagrepčanec na nekom portalu s nostalgijom sjećati peciva s aditivima i kladionica u kojem smo provodili dane i dane.
Zato nostalgija neće nikad izumrijeti jer sjećanja nikad ne umiru.
