NAJLJEPŠA ZAGREBAČKA PRIČA: Pročitajte uspomenu zbog koje ćete se naježiti

Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL

Slike iz djetinjstva stvaraju ljubav prema gradu.

Kad vas pitaju zašto volite Zagreb koji je vaš odgovor? Svatko od nas ima neki razlog zbog kojeg voli ovaj grad. Ili više njih. Uspomene, detalji, doživljaji i djelić srca slažu jednu našu osobnu sliku plavoga grada. Upravo ta slika stvara ljubav kojom se ponosimo.

Mira Validžić podijelila je sa sugrađanima jednu takvu uspomenu u Facebook grupi “Zakaj volim Zagreb”. Njene rečenice nikoga nisu ostavile ravnodušnim.

“Dragi prijatelji, kad me pitaju zašto volim Zagreb, volim ga jer je to moj rodni grad, grad mog djetinjstva, moje mladosti i moje starosti, grad mojih sjećanja. Gledam ga svakog dana kako raste, kako se mijenja, netko će reći na bolje, netko na gore, no treba poštivati svačije mišljenje.”, započela je svoju objavu Mira.

Vratila se ova sugrađanka sjećanjem u djetinjstvo, u davnu 1960. godinu i ispričala najljepšu priču ispričanu iz srca jedne zagrebačke djevojčice. Njezina priča probudila je emocije, sjećanja i nostalgiju, podsjećajući nas na vremena kada smo bili samo klinci sa skromnim željama koje su gradile naš svijet.

Najbolji prijatelj

“A lijepo je sjetiti se djetinjstva i nekih malih uspomena iz tih dana. Nadam se da neću narušiti pravila ove grupe ali bi mi bilo drago da ova moja zagrebačka priča ostane zabilježena. Kad kažemo Ilica, svi Zagrepčani i svi koji su čuli za Zagreb znaju za nju. Ispružila se ona od središta prema zapadu, duga je to, jako duga ulica, uvijek smo je zvali najduža zagrebačka ulica. I baš iz te zagrebačke ulice je i ova moja zagrebačka crtica iz djetinjstva.  Nažalost dućana sad više nema, zamjenili su ga nečim modernijim i zato nemam sliku ali možda netko od vas u svojim arhivama pronađe baš taj dućan u Ilici u kojem je nastalo ovo moje sjećanje iz davne 1960. godine.

Moj medo. Već broji više od 56 ljeta, nije više onako lijep kao onog dana kad je stigao u moj dom, ali još smo zajedno i nadam se da ćemo biti zajedno do kraja. To je pravi Teddy bear i poseban je jer za razliku od većine žutih medvjedića svoje generacije, on je smeđe boje. A naše druženje je počelo početkom one davne 1960. godine kad se pojavio u izlogu trgovine dječje opreme i igračaka u zagrebačkoj Ilici u blizini Malog placa (” Britanca”).”, piše Mira.

Mira Validžić
Mira Validžić

Fotografija koju je objavila uz priču prikazuje upravo tog medu, vjernog prijatelja jedne djevojčice. Svatko od nas ima jednog takvog frenda koji nas je pratio stazama djetinjih snova. I ne zaboravljamo ga jer ipak, prijatelji se nikad ne zaboravljaju.

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]”Svakog jutra kad me mama vodila u vrtić, zastala sam kraj izloga i molila mamu da mi ga kupi, no odgovor je uvijek bio isti:”Ne možemo sada, Mirice. Mama nema toliko novaca”. Svakim danom moj strah da će doći netko s puno novaca i kupiti mog medvjedića postajao je sve veći, a moja “kasica-prasica” još je bila poluprazna.[/box]

I onda je došao dan mog rođendana. S malom ušteđevinom u džepu kaputića i tužnim pogledom koji topi i najtvrđe odluke. Čula sam mamine riječi: “Dođi, idemo u dućan po tvog medu“. Eto, to je bio jedan od najsretnijih dana u mom životu i zato je moj Teddy bear, koji je sa mnom dijelio sve lijepe, sretne, tužne i nesretne trenutke uz mene zauvijek kao i moj dragi Zagreb Grad.”, završava svoju uspomenu ova Zagrepčanka.

Njezin medo možda i je sitnica, mali detalj na životnom putu. No, upravo takvi detalji i čine život. Šetnja Ilicom u prohladnoj zagrebačkoj večeri, topla čokolada nakon subotnje kupovine na Dolcu, novčić bačen u Manduševac uz nadu da će se želja ispuniti… Sve su to male stvari, sitnice zbog kojih volimo Zagreb.

Imate i vi ovakvih uspomena? Pišite nam na [email protected]

>>>OVAKVU PRIČU O ZAGREBU JOŠ NISTE PROČITALI: Grad u plavom kaputu ima posebnu dušu! (FOTO)

>>>ZAKAJ VOLIMO ZAGREB? Popisali smo sjećanja na prve poljupce i sladolede od tri kune…

>>>VAPAJ ZAGREBAČKE KLINKE: ‘Grad je šaren i okićen, a smijeh s mog Kvatrića zamijenila je tišina’


Komentari