Navijačka priča o jednom gradu, klubu i velikoj ljubavi

Instagram

Ljubav prema gradu je nešto što nadrasta samo čovjekovo biće. Ljudski vijek ima rok trajanja, dok ulica na kojoj je prvi put potekla krv iz dječjeg koljena ostaje i nakon našeg zadnjeg uzdaha, pružajući ruku pri prvim koracima nekim novim generacijama. Svoju ljubav prema Zagrebu nebrojeno puta sam pretakala u rečenice iz kojih je isijavala strast koja bi i mene samu nerijetko ostavljala u čudu.

Zar je doista moguće takvu silu emocija utkati u asfalt, u naizgled obične fasade, u slova koja tvore ime moga grada, na koncu i u jedan sportski klub čiji je grb jedan od njegovih simbola kojima se ponosi? Istu ovakvu, naoko luđačku strast, upijala sam iz romana Jure Karmarka, čovjeka čije ime se veže uz grad prema kojem gajim neskrivene simpatije.

Njegov Zadar me fascinirao samim svojim postojanjem, grad u kojem je ona dječja znatiželja bila neutaživa, a ljubav prema košarci nadrasala je granice racionalnog.
I sa svakim Jurinim romanom prelazila sam tu ucrtanu granicu racionalnog, gutajući ispisane rečenice u jednom dahu i vjerujući da bolje ne može.

No, kao i svaki put do sad – Jure me uvjerio da sam u krivu.

Kada se predamnom našao njegov novi, neobjavljeni roman “Zara” pročitala sam ga u nekoliko sati.
Prebirući po svakoj ispisanoj riječi, prolazila sam kroz hodnike uspomena, sjećanja su bivala sve intenzivnija, a pobjegla je i koja suza, ne srameći se toga. Ona prva strastvena mladenačka ljubav utkana u ljubav prema klubu i isprepletena s ljubavlju prema gradu, opisana je toliko vjerno i emotivno da je nemoguće neproživljavat je s glavnim likovima “Zare”.

Svatko tko zna što znači sjeta pri pogledu na jedan, naizgled, običan istrošeni komad papira , shvatit će o kakvoj je ljubavi riječ. Onaj tko prepoznaje emocije koje se bude pogledom na mjesto na kojem su generacije ispisale povijest – razumijet će “Zaru”. Djelo za koje treba imat dušu…


Komentari