Teško je točno odrediti kako je oružje izgledalo.
Prvi zapis o vatrenom oružju na hrvatskim prostorima, prema dosad pronađenim podatcima, datira iz 1351. godine iz Dubrovačke Republike. Naime, uvijek oprezna Dubrovačka Republika pozorno je pratila sve novosti u razvoju ratnog umijeća pa je tako 22. studenog 1351. Malo vijeće sklopilo ugovor sa stanovitim Nikolom Teutonicusom o izradi jedne spingarde.
Teško je točno reći što se podrazumijevalo pod navedenom spingardom. U talijanskom i španjolskom govornom području to je bila oznaka za rani oblik vatrenog oružja iz 14. stoljeća. Vjerojatno se radilo o metalnoj cijevi iz koje se pomoću baruta ispucavao projektil, pri čemu su dimenzije spingarde bile znatno manje od topa. Prema tome, spingarda je bila ponešto slična rudimentarnom obliku puške. Ipak, nije isključena mogućnost da je spomenuta spingarda bila i hladno bacačko oružje.
Iako Teutonicus nije izradio spingardu, jer je već prosinca te godine pobjegao iz Dubrovnika, taj ugovor dokazuje da je Dubrovčanima već te godine bilo dobro poznato vatreno oružje. Već od te godine Dubrovčani pojačavaju i preinačuju gradska utvrđenja da bi mogla odoljeti tom novom opasnom izumu.
I prvi sljedeći spomen vatrenog oružja na hrvatskom prostoru nastao je u Dubrovniku. Riječ je o topovima koji se spominju u jednom zapisu iz 1378. godine u vrijeme rata hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika i Genove protiv Mlečana. Tada je Vijeće umoljenih naložilo je kapetanima da uspostave sedam topovskih položaja prema moru te da bombardama pucaju po svakom mletačkom brodu koji uplovi u prolaz između Lokruma i grada.
