Premda se o zagonetnoj ruševini Vlaške 5 desetljećima raspreda po medijima, što se gradskih vlasti tiče – oglašena je Lacković- Žigrovićevom kućom, pa 2002. uvrštena u zaštićene spomenike kulture.
Godine 2013. stavljena je pod skrb Grada te obložena kartonskom fasadom s obrisima vrata i prozora iz 1902. Skrivajući dugovječnu ruinu mnogih režima pod Gričem i Kaptolom, prokazuje sklonost ovdašnje Uprave prema lukavstvima carske Rusije: tzv. Potemkinova sela za fascinaciju političkog suverena izgubljenoga u realnom prostoru.
Vlaška 5 je, dakle, krasni primjerak “Potemkinova sela” nadomak Europskoga trga koji verbalno, duhovno i građevinski slavi hrvatsku pripadnost europskoj civilizaciji: iza papirnate kulise skriva crnu rupu privatno-vlasničkih odnosa, jaz između pravnih načela i nemogućnosti njihova provođenja.
Ostavljena zubu vremena, kroz komunističku eru pružala je utočište gradskoj sirotinji, bez priključka na vodovod, kanalizaciju i električnu mrežu.
Uz reafirmaciju političke doktrine o posesivnom nagonu kao motoru egzistencije, povijesna je nepravda ispravljena sudbenom odlukom nakon 1990. da se Žigrovići evidentiraju kao kućevlasnici. Pokazalo se – uzalud i promašeno.Unatoč adresi u srcu hrvatske metropole, da bi se popunila životom, Vlaška 5 zahtijeva drastičnu novčanu investiciju u modernizaciju stambenog interijera.
I tako je zadaća njezina spašavanja opet pala na gradski proračun, uz asistenciju povijesno- kulturnih ekperata koji su zdanje krstili dvojnim nazivom Lacković-Žigrović. No otkuda najednom drugo prezime?
Po dostupnim sudbenim spisima, naime, ne postoji Lacković koji se kandidirao za suvlasnički povrat.
Štoviše, posljednji Lacković – Josephus Laczkovich – kao vlasnik Vlaške 5 registriran je u zagrebačkom katastru daleke 1809., za Napoleonove ekspanzije po Europi.
Nakon toga prezimenu se gubi svaki trag na posturu dvaju konkurentskih i stalno posvađanih gradova, Gradeca i Kaptola, usput rečeno, sjedinjenih pod istu jurisdikciju tek 1850. Odgovor je krajnje diskretno sadržan u Rješenju o gradskoj skrbi nad Vlaškom 5.
Uz vlastoručni potpis gradonačelnika Milana Bandića, akt tvrdi da su “zidne slike u zapadnom dijelu zgrade, u prostoru nekadašnje masonske lože, također izložene propadanju”.
Prije nego što je ta masonska priča dobila blagoslov političkog vrha Gradske uprave, u Hrvatskoj se sporilo oko fascinantne pretpostavke kako se podzemnim kanalima s kaptolskoga brežuljka šuljalo u Vlašku 5, gdje je svojedobno funkcionirala masonska loža Prudentia, osnovana 1773., pod pokriviteljstvom grofa Ivana Draškovića i uz sudjelovanje Maksimilijana Vrhovca, zagrebačkog biskupa i glasovitog preteče ilirskoga pokreta.
Uostalom, ništa slično nije pronađeno u arheološkim snimkama terena. Koliko je bilo zagovornika masonske teorije koja se nije mogla dokazati, toliko su bili glasni njezini osporavatelji, inzistirajući na argumentaciji opipljiva materijala.
Presudila je romantična književna fikcija, reprint romana “Republikanci” Marije Jurić Zagorke, nadahnut stvarnim povijesnim dokumentima o jakobinskoj uroti ugarskoga franjevca Ignata Martinovića protiv habsburške monarhije.
Zato se opet dogodilo točno ono što je August Šenoa tijekom svoje karijere romanopisca učinio sa srednjovjekovnom seljačkom bunom na slovensko-zagorskom području – sve do povjesničarke Nade Klaić u 20. st. koja je marljivim “bušenjem” po arhivskoj građi raščerečila vladajuće predodžbe o Matiju Gupcu – povijesna se istina oblikovala prema Šenoinoj literarnoj zamisli.Ključ za razumijevanje slobodnih umjetničkih maštarija, i kod Šenoe i kod Zagorke, jeste najpodobniji politički trenutak u kojemu su publicirani.
Zagorkini “Republikanci” prvi put su objavljivani 1914., u ratnom slomu Austro-Ugarske, pa je zgodno došao svaki fragment antihabsburškog djelovanja na hrvatskim terenima.
Istina koja probija iz saborskih zaključaka, dekreta, u konačnici – vojne misije bana Jelačića u 19. st., svjedoči o obratnoj tendenciji: hrvatski političari, zakićeni plemićkim titulama, dali su poveći doprinos obrani habsburške krune od ugarskih “republikanaca”.
Ignat Martinović, bez vlastitog izbora etnički Hrvat, bio je uvjetovan društvom u kojemu se rodio: preštanskim građanstvom u usponu.
Razotrkiven kao osnivač dvaju revolucionarnih skupina u Mađarskoj, tijekom istrage o njegovim podrivačkim aktivnostima netko je uzgred spomenuo Maksimilijana Vrhovca.
Ali se u istragama koješta kaže. Ne samo da su obojica pripadala crkvenoj organizaciji, nego je tadašnja zagrebačka biskupija bila podređena mađarskoj nadiskupiji.
Njihovi susreti prilično su prirodni. Ipak, grof Drašković, biskup Vrhovec, potom Iliri, kako čitamo u dostupnim dokumentima, navijali su upravo za Beč, uvjereni kako Mađari zajedničku hrvatsko- ugarsku državu, kraljevinu, “orsag”, koriste da činovničkim kadrovima i službenim jezikom zavladaju ovdašnjim javno-upravnim institucijama.
Teško da se biskup Vrhovec, sljedbenik obrazovnih i socijalnih reformi habsburškoga modela, uortačio s ugarskim jakobincem.
Inspiriran volterovštinom donio je niz proglasa i zakona, obvezujućih za sve habsburške zemlje, bez obzira na državnopravni status njihove autonomije.
Za domaću političku elitu najvažnije – velike reorganizacije u sustavu obrazovanja i odgoja, koji su stavljeni pod kontrolu države.
Jedan od vodećih ciljeva tog prosvjetiteljstva, koji se vukao još iz vremena Adama Baltazara Krečelića, ticao se, navodno, mračnog praznoverja i zatucanosti formalno neškolovanog puka.
Po srednjovjekovnoj tradiciji, gradski prostor bio je uvelike napućeniji od registriranog stanovništva, krcat anonimnim podstanarima iz uže i šire ladanjske okoline.
Ako su “dotepenci” nekoć smještaj plaćali naturalno, najtežim kućnim poslovima u korist svojih stanodavaca, u drugoj polovici 18. st. u purgerske hiže probijala se fiskalna renta.
Na Vlašku ulicu, naseljenu kmetovima crkvene organizacije na Kaptolu, najsnažnije se reflektirao “edikt o toleranciji“, koji je legalizirao Židove i kršćanske “šizmatike”, jedne – tradiciomalno žigosane kao lijenčine sklone trgovačkim prevarama i lihvi, druge – kao krivovjerce, lažljivce i opsjenare.
Utoliko je zanimljivije da ni jedan od dva grada nije imao svratišta. I kratkotrajni gosti, puki prolaznici, bili su prisiljeni noćenje plaćati u kakvoj purgerskoj kući, nerijetko dijeleći sobu – ponekad i krevet – sa svojim domaćinom.
Kako konstatira Franjo Buntak, nakon 1781. godine, kad je “edikt” proglašen u Beču, konačno se pojavljuju registrirani grčki trgovci, Židovi, dižu se prva konačišta.
Pojava stimulativno deluje na graditeljstvo. U rastućoj nelikvidnosti carsko-kraljevske blagajne (koja održava tlačni i naturalni oblik isplate dužnosti i dugovanja), ladanjsko plemstvo Banske Hrvatske otkriva značajne dohodovne potencijale u građevinske investicije za stambeno iskorištavanje.Dvojbeno je koliko Beč i Pešta shvaćaju motive praktične čeljadi u udaljenoj provinciji, dok se zarada gomila u “mošnje” i “ladice” kućnog budžeta.
Na van se, pak, vidi užurbana barokna obnova na gričkom i kaptolskom brdu o kojoj govore povijesni nalazi. Donedavno majušna podanička “ves” koja “tlači” za Crkvu, Vlaška ulica, od vrata obzidane biskupsko-kanoničke centrale ubrzano se širi do Kvaternikova trga.
Istodobno, to pitanje ugošćavanja prerasta u sve dramatičnje sukobe: obvezni da besplatno smjeste carske mjernike, izaslanike i vojsku, obje strane dokazuju da za to nemaju uvjeta.
Riječ je o kontekstu u kojemu je zabilježen prvi spomen kuće u Vlaškoj 5. Za njezino postojanje danas znamo zahvaljujući Ivanu Lackoviću iz 1788. godine, nadležnom sucu Juraju Dragovaniću koji se žali na klizanje kaptolske utvrde – stražnjim zidom oslonjena je na bedem koji opasuje kaptolski brijeg pa njegovo urušavanje ugrožava statiku Lackovićeva zagrebačkoga zdanja.
Da je hrvatski plemić, tu nema nikakve sumnje. Svi pisani tragovi njegova podrijetla vode u Turopolje, gdje su svoje “pravice” stekli u predhabsburškoj eri ugarske dinastije, uostalom, jednako kao “slobodni kraljevski grad” na Griču i susjedna crkva.
Ipak, zahvalna memorija koja se njegovala u Lackovićevu zavičaju, Velika Mlaka, Josipa II. samo je smetala u njegovim nacrtima pravne globalizacije habsburškog univerzuma.
Da je Lacković samo turopoljski plemić, seljak koji svoj urod mutira za novac na najbližoj tržnici, ne bi trebalo pitati za njegov stav o jakobinskim stratima Ignata Martinovića.
No plemić koji se posvetio vojničkoj karijeri, teško je nalazio vremena za ekonomske aktivnosti na svojoj “plemenštini”. Živeći u krajiškim utvrdama, između učestalih ratnih mobilizacija, egzistencijalno je ovisio o plaći i budućoj mirovini Vojnog ratnog vijeća.Upotrebu njegova feuda, njegova poljoprivrednog imanja, nužno je prepuštao najbližim rođacima ili zakupcima ili je ostajao zanemaren pod dračem i šumom.
Koliko god bio sentimentalan prema svojim obiteljskim korijenima hrvatskog Turopoljca, u tom sukobu Beča i Pešte svaki je krajišnik imao nešto prelomiti – baš kao Josip pl. Jelačić u idućem stoljeću – odlučivši se za lojalnost caru.
Ne ulazeći u spekulacije o duševnim mukama kontradiktornih uloga, povijest je sačuvala obrise originalnog Lackovićeva zdanja u Vlaškoj 5.
Ne samo zahvaljujući oštećenjima s kaptolske strane, nego zahvatima vlaške općine po svojoj cesti, Ivan Lacković je angažirao zidarskog majstora Josipa Pazelta, Nijemca ili Židova iz Slovenije, da sudbenim instancama zorno predoči oštećenja građevine i pokuša ishoditi obeštećenje.
Skica je sačuvana. Otkriva zapanjujuće dimenzije objekta 1789. godine, dvostruko većeg nego danas, svakako grandioznijeg od susjednih hiža.
Viša za cijeli kat od aktualne ruine, mogla se uspoređivati s palačama na dva zagrebačka brežuljka.
Nema teorije da se zdanje nije mjerkalo ispod oka draškajući pitanje: otkud maloplemiću iz Turopolja (“šljivaru”, govorio bi Šenoa) novci za pothvat dostojan isključivo aristokratskih tajkuna i feudalnih korporacija.
Premda sumnjičavost nije bez racionalnih temelja, za masonsku teoriju, pak, važnija je zaklonjena “utroba” kuće.
Nakon Pazeltova renoviranja, kojim je skraćena za kat, najbliže izvornoj skici sačuvan je dvorišni fragment na zapadu: tu su mračne “katakombe”, tvrde aktualni teoretičari podzemnih društvenih sila, dekorirane sad oljuštenim freskama koje nemaju drugog objašnjenja nego do simboličkog uresa masonske lože.Još su bile u relativno dobrom stanju 1941. godine, kad ih je fotografirao Gjuro Szabo, ustvrdivši da predstavljaju “razvoj ljudskog života”.
Budući da na jednoj slikariji majmun čuči na palmi, proizlazi da je Szabo slikarsko djelo preradio osnovnim darvinističkim naukom prirode i društva.
Za života Lackovića, Vrhovca i Pazelta, Darwina nitko nije ni sanjao. Teološke premise definirale su antropološke prikaze.
Utoliko Szabino znanje iz 20. st. nije moglo imati nikakve veze sa slikarskim rješenjima 18. st. Uostalom, na freskama su pastoralni prizori ljudskih aktivnosti u samoniklim šumarcima koji okružuje graditeljske umjetnine.
Prostor u kojemu se nalaze mračan je i uzak, primjeran razgranatim podrumima toga vremena, prilagođenim raznim vrstama konzerviranih plodina.
U konačnici i najzanimljivije, univerzalni masonski simboli – šestar i kutomjer – izvorno su znakovi zidarskog ceha. U inat masonskim željama, njih ovdje nema, premda još ne bi dokazivali masonsko-jakobinsku urotu.
Štoviše, termin “mason” izvedenica je zidara koji operira čvrstom sirovinom palače i tvrđave. Sam po sebi, upućuje da su mlađi naraštaji masonerije, konstruktora političkog svijeta, nastali na podlozi slobodno-zidarskih, takoreći “frilenserskih” angažmana građevinskih majstora. U godinama kad je rekonstruirao Lackovićevu kuću, Pazelt je upravo bio “frilenser”, vjerojatno jeftiniji od cehovskih pripadnika.
Stigao je u Zagreb na poziv jedne neidentificirane udovice. Kako se njome oženio, čekala ga je borba za učlanjenje u zagrebački zidarski ceh koji je pred njega postavio niz kompliciranih arhitektonskih zadaća nastojeći dokazati da je nedovoljno stručan.
Ne samo da domaća aristokracija, vlasnici nepreglednih vlastelinstava, nije trpjela otvoreno bogaćenje maloplemića, nego se ni zagrebačkim zanatlijama nije sviđala inozemna navala poslovnih takmaca.
Sve u svemu, ako freske iskazuju nešto više od potrebe za dekoracijom podrumskog mraka koji je tada moguće osvijetliti samo titravom svijećom, onda odgovore treba potražiti u Pazeltovoj biografiji: sudbini lutalice u potrazi za privremenim poslodavcima u Sloveniji i Hrvatskoj.
Ne znači da masonskih družina nije bilo. Funkcioniranje hijerahije i obreda opisano je u memoarima njihovih članova. Tijekom 18. st. širili su se kao pomodna pošast aritokratskih krugova koji vrijeme nisu trošili na ratove i potragu za radnim mjestom.
Pa premda je pojam masonskoga bratstva svakako uključivao zov za ravnopravnošću, nije to bio egalitarizam bez granica, ruku pod ruku s prezrenim “misera plabsom”, nego sa staleškom elitom raznolikih etnosa.
Nije isključeno da je Prudentia doista djelovala u Vlaškoj ulici. Čak je moguće da je Lacković od masonske družine ubirao dobar najam.
U svakom slučaju, scena nije potrajala, jer več 1820. godine Vlaška 5 pripada obiteli Čegetak, zatim Klemenčić, onda Baumgartner…
Prvi Žigrović pojavljuje se na samom kraju 19. st. Riječ je o Mirku Žigroviću, susjedu Đure Deželića, s kojim nastupa vrijeme javno priznatog ugostiteljstva među maloplemićima.
Fotografija snimljena 1902. godine ne govori jednu važnu činjenicu: da se u kući cijelo vrijeme nalazila pivnica, uvelike privlačnija za dokonu gospodu od jakobinskih revolucija.
