Samostalni umjetnici iz čitave Hrvatske prosvjedovali su na Markovu trgu u Zagrebu izražavajući time nezadovoljstvo mizernim mirovinskim koeficijentom koji im je, ističu, u posljednjih 14 godina nanio značajnu materijalnu štetu te im ozbiljno ugrozio egzistenciju.
Višegodišnje nezadovoljstvo eruptiralo je nakon što su saborski zastupnici povećali vlastite mirovine, dok su one umjetničke ostale na koeficijentu 0,8. U prijevodu, to znači da slobodne umjetnike očekuje zastrašujuće mala mirovina zbog čega su primorani raditi u starosti, bolesti i svim ostalim životnim situacijama koje onemogućavaju i otežavaju njihov rad.
Na prosvjedu je sudjelovao i poznati redatelj Miran Kurspahić. Noseći transparent ‘Zemlja bez kulture – zemlja bez identiteta’ vladajućima je poručio da je koeficijent slobodnih umjetnika nehuman, podignuvši pritom oba srednja prsta u znak protesta protiv dugogodišnjeg tretmana kulture, pogotovo umjetnosti, a onda pogotovo i nezavisne scene čiji je istaknuti član.
U intervjuu za Zagreb.info Kurspahić pojašnjava razloge frustracije hrvatske nezavisne scene koja, unatoč siromaštvu i lošem tretmanu od strane države, stvara vrijedne projekte i odgaja nove generacije proizvođača i konzumenata umjetnosti. Time, smatra redatelj, udara i temelje zdravog društva.
Kažeš da vas je bilo malo?
Realno, bilo nas je malo, s obzirom na veličinu Markova trga i kako obično bijedno skupovi tamo izgledaju.
Što misliš, zašto je tako?
Zato što općenito nema baš puno samostalnih umjetnika, a s druge strane, ne znam jesmo li u smislu obavijesti uopće uspjeli doprijeti do svih članova. Do mene je obavijest došla, odazvao sam se kao što se uvijek odazivam na slične skupove. Problematika koeficijenta prisutna je više od desetljeća, tako da je svakom samostalnom umjetniku bilo u interesu da se pojavi danas tamo, ali stvari su takve kakve jesu, raspolažeš s onim s čime raspolažeš. Nadam se da će nas idući put biti više.
Možemo li reći da ste loše umreženi? Ako je svima ‘voda do grla’, zašto vas je bilo tako malo?
To je klasična problematika općenito, ne samo kod samostalnih umjetnika, nego na čitavoj umjetničkoj sceni – pogotovo uključujući ljude u institucijama, odnosno, stalno zaposlene. Stvari ne idu na bolje, protokom vremena idu sve gore, a ljudi upadaju u sve veću apatiju i inerciju, što je indikativno za Hrvatsku generalno. Ne znam koliko se po tom pitanju umjetnici razlikuju od svih ostalih građana koji pokazuju jednaku dozu inercije kad su u pitanju njihova prava. U ovom se slučaju doslovno radi o egzistenciji, s obzirom na to da postaje prilično jasno da ćemo raditi dok ne umremo.
To su ljudi od ‘posebne važnosti za kulturu’, a koeficijent im pada. Nema nas tako puno, možda nas je ukupno 1400 koji smo u HZSU. Prolazimo rigorozne procese prilikom samog primanja u zajednicu, a nakon svakih pet godina moramo prolaziti revizije, dakle, dokazivati da se doista bavimo svojim umjetničkim poslom.
To nije neka brojka koja bi bila na teret državi, a s druge strane, vrlo sam racionalno svjestan toga da to nije brojka koja bi impresionirala vladajuće bilo kojeg političkog predznaka. Ne zanima ih kultura, ne zanimaju ih umjetnici općenito, a pogotovo samostalni umjetnici.
Slično je i s medijima, pa i s cjelokupnom javnosti. Imam dojam da vaš prosvjed i nije baš odjeknuo…
Unutar same zajednice, a pritom mislim na čitavu zajednicu umjetnika, samostalnih i nesamostalnih, postoji problem – nedovoljno vrednuju vlastitu važnost, značaj za razvoj bilo kojeg društva pa tako i ovog hrvatskog. Uloga koju umjetnost u najširem smislu ima za oblikovanje kulture, a kultura za opstajanje bilo koje zemlje je nevjerojatno važna. Ali, ako ti sam ne vjeruješ u to, kako ćeš uvjeriti prosječnog građanina koji ima predodžbu da se mi lupamo nogom u guzicu, primamo nekakve njihove novce i ništa ne radimo?
S druge strane, mi silom prilika moramo konstantno proizvoditi, mi smo ti koji iz ničega stvaramo nešto. Kontinuirano stvaramo jednu dodanu vrijednost koja itekako doprinosi razvoju jedne zemlje, i identifikacije, ali i promišljanja što smo i tko smo.
Najteže je ako nedovoljno vjeruješ u to što radiš i čime se baviš, a onda je još teže uvjeriti političare koji i ovako i onako smatraju da su viša bića, što su višestruko dokazali povećavši sebi saborske plaće, bez obzira na kriminalno loš posao koji obavljaju desetljećima. Tu nije bilo skrupula ni etike, a za to vrijeme nisu bili u stanju izglasati da se taj sramotni koeficijent koji je bio skinut na mizernih, neljudskih 0,8 ne samo vrati, nego i kompenzira do minimalno 1,8. Tu nije bilo razmijevanja, kao što ne postoji ni razumijevanje za kulturu.
U ovom se slučaju doslovno radi o egzistenciji, s obzirom na to da postaje prilično jasno da ćemo raditi dok ne umremo
U svim predizbornim kampanjama bez obzira na politički predznak, u svim prošlim, a vjerojatno i budućim, najmanje se spominje kultura. Odnos svih vlada je bio taj da su izdvajanja za kulturu od ukupnog BDP-a bila mizerna, a posebno od ove ministrice i to posebno prema samostalnim umjetnicima. Koliko im predstavljamo, bez obzira na kombinirane uspjehe koji se postižu pod hrvatskom zastavom i za boljitak razvoja hrvatske države?
Misliš li da biste u skretanju pozornosti na svoj problem mogli biti kreativniji? Umjetnici pa još slobodni… Kad će neki performans na kojeg će svi obratiti pažnju?
Ovo su pojedinačni istupi. Ja osobno pokušavam maksimalno iskoristiti svoju medijsku vidljivost. Smatram to i svojom odgovornošću u krajnjoj liniji, a to u kontinuitetu radim već dugi niz godina. Zašto jedan dio kolega to ne iskorištava, a mogao bi, to je sad već tema za malo duži razgovor. Istupao sam sam u više navrata jer me neki unutarnji poriv i osjećaj za pravdu tjera na to, ali na kraju se to svede na nekakvu samotnjačku, donkihotovsku borbu s vjetrenjačama… Na to sam ja spreman, što iznova i pokazujem, ali, to je do moje utopističko-naivne naravi.
Kako isto prenijeti na druge? Nije da nisam pokušao, kod nekih je urodilo plodom, ali kod većine nije. Je li to pitanje konvencije ili straha? Nekad pristajemo na mrvice koje se nude sa stola, konkretno Ministarstva kulture u više navrata, počevši od načina na koji je brzopleto bila prihvaćena podjela koja se dogodila među samostalnim umjetnicima za vrijeme korona krize.
Dopustili smo da se podijelimo u dvije grupe manje i više dostojnih njihove pomoći, dvije financijske kategorije u kojima je bio totalni paradoks – oni koji su imali više su dobili više, a oni koji su imali manje. Oni kojima je taj novac najpotrebniji su dobili manje.
Imam diplomu iz vađenja stvari iz govana, to je modus operandi
Tu smo pristali da nas se podijeli i ta divizija je ostavila posljedice i na ovakva pojavljivanja ili nepojavljivanja. Svejedno, mislim da je dobro da se današnji skup dogodio, ipak će neki mediji to popratiti pa će i ostali članovi shvatiti da postoji način i ljudi koji su zainteresirani. U krajnjoj liniji, postoje neki ljudi koji su izdvojili svoje vrijeme da organiziraju taj skup. Najmanje što možemo napraviti jest da ih podržimo, s obzirom na to da nas se to itekako tiče, kao i čitavog društva.
Do te spoznaje treba se doći postepeno pa se nadam da je ovo inicijalni prosvjed koji će uroditi čitavim nizom prosvjeda na kojima bi trebalo biti sve više i više ljudi. Naravno, nisam tako naivan da vjerujem kako će ih ova šačica ljudi uzrujati, ali opet, a to sam naučio s godinama, svaki put kad ih se medijski proziva, to je još jedini način kako doprijeti do tih ljudi na pozicijama moći na bilo kojem nivou, ne govorim samo o političarima nego i o raznim drugim ‘bajama’ u raznim institucijama. Samo udarati po egu i onda se možemo nadati najboljem!
Koliko ti sve ove egzistencijalne i birokratske stvari utječu na kreativnost? Misliš li da bi bio bolji u svom poslu da te država ‘bolje tretira’?
Odrastao sam u gerili na nezavisnoj sceni, uvijek sam bio njezin dio bez obzira na to što ponekad surađujem s institucijama. Imam diplomu iz vađenja stvari iz govana, to je modus operandi, istreniran sam, to je već uvjetovani refleks.
Govoreći o kazalištu koje najbolje poznajem, mislim da je nezavisna scena itekako vitalna. Radi se u lošim uvjetima s jako malo sredstava, ali se rade odlične stvari. Je li to kontraproduktivno, hoće li ovi koje spominjemo reći ‘E kako oni mogu fino raditi s ničim’?. Prije dvije godine smo s ‘Kriznim stožerom’, koji je imao sramotni budžet, osvojili nagradu za najbolju predstavu. Dakle, može se stvoriti nešto sadržajno i estetski dobro, ako radiš s pravim ljudima koji isto tako moraju uložiti veliki nivo entuzijazma i truda…
Najveća je razlika u onom što se može uložiti u PR. Mi se snalazimo s frendovima i objavicama koje plaćamo par desetaka eura, a neki drugi raspolažu s ozbiljnim budžetima, jumbo plakatima i plaćenim člancima. U toj borbi mi nažalost gubimo, ali uvjeravam vas da nezavisna scena proizvodi ne samo jednaki, nego daleko kvalitetniji sadržaj nego ova institucionalna scena, a to se ne vrednuje dovoljno, daje nam se neki kikiriki.
Da ne griješim dušu, Zagreb je tu u velikoj prednosti. U drugim većim gradovima još se manje izdvaja za nezavisnu scenu, to je mizerija. Nije ni čudo da izumire urbana scena… Ako se ne ulaže u to, kako očekivati da će se uspostaviti jedno zdravo društvo?
