Deset filmova desetljeća: Je li vaš omiljeni među njima?

FOTO: Instagram

Prije deset godina Netflix je bio bezazlena kompanija za e-poštu, Marvelov tsunami filmova je tada tek testirao “vodu” s „Iron Manom“ i „Thorom“, a carstvo „Ratova zvijezda“ još uvijek pripadalo Georgeu Lucasu, a ne Disneyju. Puno toga se promijenilo, nadodalo i izgubilo u posljednjem desetljeću, no mi vam donosimo 10 najboljih filmova u ovom desetljeću.

“The Social Network” (2010) 

To je jedan od onih savršenih filmova, poput “All the president’s men” ili “Dazed and Confused” ili “Sweet Smell of Success”, koji možete gledati iznova i iznova. Vrijedi, očarava, scintilira i odjekuje; svaki je trenutak izuzetno zabavan i bitan. Uključujući se u priču o stvaranju Facebooka, ovo remek djelo Davida Finchera / Aarona Sorkina dotiče se vrlo bitne priče našeg vremena: kako su novi način povezivanja s drugima putem interneta izmislili ljudi – poput vizionarskog majstora Marka Zuckerberga.

“The Tree of Life” (2011)

Kinematografi poput Carla Theodora Dreyera i Ingmara Bergmana ispitivali su pitanja duhovnosti i savjesti uklanjajući im višak stila. Terrence Malick čini suprotno, infuzijajući ovaj prodorni čin samoispitivanja tehnikom privlačenja pažnje dok filmaš pokušava pomiriti smrt svog brata s njegovim razumijevanjem više sile. S obzirom na izrazito osobnu prirodu filma, shvaćam zašto ga je tolika publika smatrala izazovnim, frustrirajuće neprimjerenim i nerealnim u toliko detalja (poput scene s dinosaurima). Ipak, baveći se brigom svoje duše, egzistencijalistički autor nas poziva da istražimo one najopćenitije i najdirljivije teme: vjeru, obitelj i gubitak.


“The Lobster” (2015)

Mračni distopijski film grčkog filmaša Yorgosa Lanthimosa neobičan je fenomen. Datira u blisku budućnost, gdje “samce”  šalju u “Hotel” kako bi pronašli partnera (ako se ne zaljube za 45 dana, pretvaraju se u životinje i šalju ih u divljinu), u konačnici je to jedna priča o vezama i odnosima. Ili priča o neprirodnim i umjetnim vrijednostima koje se stavljaju u vezu poput braka. Njegova je premisa možda futuristička i bizarna, ali dubok pogled u bit odnosa – ili nedostatak istog – srčano je dubok. Uz to, kraj filma je udaran i nezaboravljiv.

“Intouchables” (2011)

Ova topla emocionalna priča o prijateljstvu dva potpuno različita muškaraca inspirirana je istinitim događajima i u samo devet tjedana nakon kino premijere postala je najuspješniji francuski film svih vremena. Nakon nesreće na paraglidingu bogati aristokrat Philippe unajmi mladića imenom Driss kao njegovatelja. Budući da je Driss iz radničke obitelji i nedavno pušten iz zatvora, on je, ukratko, najmanje odgovarajući kandidat za taj posao. Njih dvojica spojit će Vivaldija i Earth, Wind and Fire, elegantnu dikciju i ulični jive, odijela i trenirke… Dva će se svijeta sukobiti i pomiriti, iz čega će se izroditi prijateljstvo koje je suludo, komično i snažno jednako koliko i neočekivano, jedinstvena veza koja će iskriti i učiniti ih… Nedodirljivim.

“The Hateful Eight” (2015)

Ako se za nekog suvremenog redatelja može reći da njegovi uratci nose neki vlastiti, samo njemu tipičan potpis, onda je to zasigurno Quentin Tarantino. Od bezvremenskih klasika kao što su Reservoir Dogs (1992) i Pulp Fiction (1994) ili suvremenijih ispoljavanja njegova stila, očitovanih u Kill Bill: Vol. 1 (2003) ili remek-djelu Inglorious Bastards (2009), Tarantinovo je filmsko platno uglavnom protkano trima elementima: mlazovima krvi, bujicama psovki i obiljem nasilja. Njegovo se majstorstvo iznova – i u nešto drugačijem obliku – očituje u njegovu najnovijem ostvarenju The Hateful Eight (2015). Tarantino, kako redatelj tako i scenarist ovoga filma, uvodi nas u trosatnu ekraniziranu predstavu, koju tek pojedine promjene lokacija i malobrojni filmsko-tehnički pothvati uistinu razlikuju od uprizorenja na kazališnim daskama. Ostatak ovoga iskustva na okupu drže iznimno snažni dijalozi, a sjajna glumačka postava odradila je svoju domaću zadaću i za više no odličnu ocjenu.

“Mad Max: Fury Road” (2015)

Trideset godina nakon prethodnog nastavka filmskog serijala koji ga je proslavio kao vjerojatno najboljeg svjetskog režisera akcijskih filmova ikad, ali i svojevrsnog inicijatora podžanra postapokaliptične akcijske distopije – George Miller je isporučio najefektniji film te vrste dosad. Rezultat tridesetogodišnje pauze jest činjenica da je „Mad Max 4: Divlja cesta“ promišljen do najsitnijeg detalja, ali ne samo ikonografski, scenografski, kostimografski, vizualno i zvučno, već smo dobili film sa srcem i, što je najvažnije, s mozgom, od režisera, pardon my french, s mudima. Isticani feministički otpor patrijarhatu nije jedini sastojak koji četvrto kino-ukazanje Mad Maxa čini dodatnim slojevima obogaćenim pripadnikom eskapističkoga žanra namijenjenog zabavi, jer su tu još i implicitne poruke o ljubavi čija je inspiracijska (ali i obmanjivačka) moć snažnija čak i od religijskog obećanja vječnosti.

“We Need to Talk About Kevin” (2011)

“Moramo razgovarati o Kevinu” donosi priču o osjećaju sramote, krivnje i tuge jedne majke čiji je sin počinio djelo koje je šokiralo čitavo društvo u kojem žive. Od prvog dana Kevin (Ezra Miller) je noćna mora svake majke, gdje Eva (Tilda Swinton) ulaže iznimne napore kako bi odgojila sina do kojeg ne uspjeva doprijeti ni kao majka ni na koji drugi način. No kako vrijeme prolazi, njihov je odnos sve gori. No koliko-toliko normalni životi promijene im se iz korijena kada Kevin počini djelo koje šokira njegove roditelje, ali i cijelo društvo. Kevin se odlučio na krajnji pokazatelj prkosa majci i društvu općenito – pokolj.

“Inception” (2010)

Na početku desetljeća nitko nije mogao prestati govoriti o Inceptionu, Christopher Nolanu film o proboju uma o infiltriranju u podsvijest. Iako je to bilo teško shvatiti, bio je beskrajno zanimljiv i definitivno izazivač misli. Činjenica da je Leonardo DiCaprio bio vodeća zvijezda sigurno nije škodila. Zahvaljujući ovoj fantastičnoj sposobnosti Cobb je postao iznimno tražen od strane moćnih korporacija koji koriste njegove jedinstvene vještine kako bi nadmudrili konkurenciju i domogli se vrijednih informacija. Ipak, njegov najnoviji zadatak je drugačiji od bilo čega što je prije radio. Film je dobitnik 142 nagrade od kojih je potrebno istaknuti četiri nagrade Oscar i to za najbolje specijalne efekte, najbolji zvuk, najbolju montažu zvuka, najbolju kameru te pregršt drugih nagrada i nominacija. Christopher Nolan ovaj je scenarij pisao 7 godina, a film je dobio izvanredne ocjene kritičara.

“The Accountant” (2016)

Iza maske naizgled dosadnog računovođe Chrisa Wolffa, krije se jedno sasvim drugo lice koje nije ni najmanje dosadno. On radi za teške kriminalce i plaćene ubojice. Wolff (Affleck) je matematički stručnjak koji ima više afiniteta prema brojevima nego prema ljudima. Dok kao računovođa radi u malom CPA uredu, istovremeno isti posao obavlja i za najopasnije svjetske kriminalne organizacije. Zbog svojih sposobnosti zapao je za oko Ministarstvu financija kojeg predvodi Ray King (J.K. Simmons), ali s vremenom počinje raditi za kompaniju unutar koje je Dana Cummings (Kendrick) otkrila financijsku malverzaciju koja uključuje milijune dolara. Nakon knjigovodstvenog uvida, Chris polako razotkriva istinu.

“Amour” (2012)

“Ljubav” je scenarističko-redateljski rad Michaela Hanekea.
Austrijski majstor Michael Haneke, kao uzor suzdržavanja, toliko vjeruje svojoj publici da predstavlja iscrpnu ljudsku dilemu s minimalnim stilskim uplitanjima: ne pomiče se kamera, nema melodramatične glazbene znakove koji bi izazvali simpatiju ili manipulirali emocijama. Umjesto toga, “Amour” se oslanja na snagu svoje osnovne situacije – odani suprug (Jean-Louis Trintignant) odlučuje kako najbolje pomoći svojoj nevaljanoj supruzi (Emmanuelle Riva) u okončanju života. “Ljubav” je velik i moćan film. Emotivan, neugodan, potresan, ali vrlo realan prikaz “jeseni života” koji nas tjera na razmišljanje i postavljanje pitanja; imamo li i mi u svojem životu neku “Anne” ili “Georgesa” koji će biti tu, uz nas, sve dok nas smrt ne rastavi?

 

 

 

 

 

 

Komentari

loading...