Siječanj provedite u Teatru EXIT

Foto: Facebook/ Teatar Exit

Za sve ljubitelje kazališta teatar Exit sprema prave poslastice, a mi vam donosimo njihov raspored.

Kako misliš mene nema?!

Kroz dva sata “nabrijane” farsične i iskrene, kalamburične i dramatične, istodobno smiješne i gorko-tužne igre, glumci putuju kroz niz svojih unutrašnjih i zamišljenih identiteta i pretvaraju ih alkemijom svoje igre u niz osoba, situacija, realnih i fantastičnih događaja koje prepoznajemo kao naše vlastite, kao stvarnost koja nas okružuje i koju u svom apsurdu, konfliktu i dramatičnosti živimo. Igrom visoke energetike, virtuoznosti i sposobnosti glumačke transformacije predstava ispituje osobne i društvene maske i kontramaske, lažne i istinske vrijednosti i granice životne i scenske realnosti i fikcije.

Preedstava se izvodi 17. siječnja u 20 sati.

Dvoje

Svakodnevno pijemo u café-barovima, ručamo u restoranima sjedeći pokraj nama nepoznatih ljudi o kojima ništa ne znamo i za koje nas nije briga kao, uostalom, ni njih za nas. I tako tisuće sudbina prolazi pokraj nas, a koje jedva da primjećujemo.

Dvoje je priča o životu. Ili, bolje, priča iz života. Isječci iz života. Nekad veseli, a nekad tužni. Kao što život i jest.

Kazalište je mjesto susreta nas koji se u životu uglavnom bavimo sobom ne primjećujući previše oko sebe, mjesto gdje nas upaljeni reflektori podsjete na one koji tako često ostanu na marginama naše pažnje.

Dvoje je kazališna avantura dvoje vrsnih glumaca i njihovih 14 uloga utopljenih u žamor café– barova, zvuk džuboksa, dim cigareta, a sve uz zavodljivi zvuk saksofona.

Predstava se izvodi 18. i 19. siječnja u 20 sati.

Međuigre 0-24

„Moj kabare, Međuigre 0-24, želi dodirnuti besmislenost i manjak logike čitavog ljudskog djelovanja sa sviješću da je čovjek uhvaćen u zamku civilizacije i usamljenosti, kao prirodnog stanja, i da se to ne može izliječiti, ali može ublažiti. Cervantesove “međuigre” su bile male kratke predstave u pauzama između činova dugih i velikih predstava kao odmor za gledatelje. Međuigre 0-24 su mala kratka razmišljanja u pauzama između dugih i velikiv životnih obveza. Međuigre 0-24 su sastavljene od mnoštva svakodnevnih razmišljanja stavljenih u formu kratkih priča, od kojih nekoliko njih čini okosnicu kabaretske forme, a ostale se mijenjaju od predstave do predstave.  Osnovna ideja Međuigri 0-24, u galopu civilizacije i poplave kapitalizma, je da čovjek ne odgađa mala, kratka zadovoljstva koja mu donose smirenje i duševni mir. Sad nije vrijeme…sad nije vrijeme…sad je kasno!“
Zijah A. Sokolović

Predstava se izvodi 23. siječnja u 20 sati.

Kauboji

Osmero ljudi (mjesto radnje je neodređeno) našlo se zajedno s jednim ciljem: napraviti kaubojsku predstavu.

Tih osam likova, osam karaktera pratimo od početka, tj. od audicije pa sve do konačnog proizvoda – premijere. Svi ti akteri (uglavnom gubitnici) tijekom rada na predstavi razvijaju svoje životne priče utječući neminovno jedni na druge; svi se polako hvataju za predstavu i shvaćaju je kao borbu sa samim sobom te ujedno gledaju na nju kao na priliku života. Ne u egzistencijalnom smislu, već kao svoju životnu metaforu: pobijediti život, biti iznad svakodnevnog preživljavanja, tj. možda prvi puta u životu doći do kraja i to kao pobjednik. A pobjeda je sama predstava.

Predstava ima manire najklasičnijeg mjuzikla (i to je urađeno namjerno), a nadamo se da prati (možda čak i nadograđuje) dosadašnju egzitovsku estetiku.

Saša Anočić, redatelj

On je jahač ledenog pogleda u kojem se zrcali samoće i prerije horizont, a šešir mu miriše na znoj, krv i nešto viskija. Okorjelo srce ovog, samorazumljivo, ubojice bez razloga može zagrijati jedino zanosni glas pun meda i obećanja jedre barske pjevačice.

Ovo je početak jedne od tisuće sličnih vestern-priča našeg djetinjstva. Priča o gubitnicima u neuspjelim pokušajima da to više nisu. U jedno bezimeno mjestašce, nalik Ogulinu, ili Bednji ili Ladimirevcima, stiže redatelj koji odlučuje vratiti se svome djetinjem snu o kaubojima i postaviti mjuzikl s lokalnim naturščicima. Ova trupa sazdana je od ljudi koji, poput bova, plutaju u vremenu i prostoru, koji su, na putu od rođenja do odraslosti, svaku moguću šansu izgubili ili jednostavno – prespavali. To je pozicija iz koje kreće saga o njima i njihovom odskoku u snove, zajedno s vestern-mjuziklom u punom sjaju, poput ode žanru koji slavi herojstvo antiheroja, barut, suze, usnu harmoniku i poljupce na mjesečini. Mogućnost grubosti i nemogućnost nježnosti, okvir je melodrame. Korektnost politički nekorektnog humora, lavine naoko usputnih bizarnih bravuroza, šaka su u trbuh licemjernosti korektnog društvenog bontona, ovdje i sada.

To je ona šaka koju poznajemo iz ostalih Exitovih predstava, baš kao i natprosječna glumačka spremnost, maštovitost pokreta i kirurška preciznost detalja u izvedbi kojom ni iz čega, iz tame prazne pozornice, nastaje sve, pa i mnogo više. Sve to, KAUBOJI su naslijedili od EXITA, ali ovi revolveraši i pjesnici odjahali su ipak nešto dalje! Dogodilo se ono što smo s nestrpljenjem čekali, jer nakon DEKADENCIJE, IZBACIVAČA, SHAKEspearea na EXit, KAKO MISLIŠ MENE NEMA?! i drugih predstava koje su zatvorile uspješni krug Exitove estetike, postavilo se pitanje – kuda dalje?

Mjuzikl, žanr koji za cijenu karte nudi društvenu eutanaziju, slatkoćom nota i u oblaku pudera uljuljkuje od posla umorne građanke i građane, elem, pa on je upravo SUPROTAN svim načelima exitovskog poimanja kazališta!? Jašući na slatkim stereotipima žanra mjuzikla, ali naoružani exitovskom brutalnom izravnošću – stižu KAUBOJI koji ponovo dokazuju da granice postoje zato da bi ih se rušilo. Čemu sve to? Sjednite u dvoranu Teatra EXIT i pogledajte samo kako sunce zapada na Zapad. A usna harmonika poziva na samoću. I saznat ćete odgovor na to pitanje.

Predstava se izvodi 24. i 25. siječnja u 20 sati.

Pluća

Mladi, obrazovani i ekološki osviješteni.
Recikliraju, gledaju dokumentarce i art filmove, čitaju knjige o pravim stvarima, voze se biciklima i kupuju od onih koji ne izrabljuju. Ali, se i voze automobilima, kupaju u kadi i ponekad ostave vodu da curi bez prave potrebe.

Može li se imati dijete i istovremeno biti ekološki osvješten, tek je jedna od dvojbi koja će se pojaviti kada jednog popodneva On „predloži dijete“. A Ona se previše brine, previše razmišlja i ima veliku, zaista veliku potrebu razgovarati o svemu, razmotriti stvari jer sve učinjeno mora biti i dobro promišljeno.

„Pluća“ su duhovit, emotivan, ponekad i brutalno iskren mentalni slalom generacije kojoj je propitivanje imperativ, a nesigurnost odavno postala stil življenja. Slalom prepun sumnji, strahova i potrebe za bliskosti, u kojem se neka vrata promaše, na nekima se izgubi previše vremena dok se neka zahvate baš onako kako treba, u pravom trenutku na pravom mjestu kada se ipak dogodi Život.

Predstava se izvodi 26. siječnja u 20 sati.

Taksimetar

Što se događa taksistu na ulicama Zagreba dok se u njegovom taksiju vozi mnoštvo različitih karaktera, od konceptualnog umjetnika preko tajanstvene dame koja to nije, novopečenog japija i bivšeg pankera, neiskusnog svećenika, pasioniranog demonstranta, starog, usamljenog profesora marksizma te drugih likova kroz koje se zrcale problemi i frustracije vremena u kojem živimo.

Goran Vojnović  rođen je u Ljubljani 1980. godine. Diplomirao je na Akademiji za kazalište, radio, film i televiziju u Ljubljani te je jedan je od najcjenjenijih slovenskih književnika, scenarista i filmskih redatelja novije generacije. Njegova prva dva romana Čefuri raus! (2008.) i Jugoslavija, moja domovina (2011.) osvojili su kritičare i čitatelje, a doživjeli su i svoje uspješne kazališne adaptacije. Za roman Čefuri raus!dobio je nagradu Prešernove zaklade i nagradu Kresnik. Autor je dugometražnih filmova Piran – Pirano (2010.) i Čefuri raus! (2013.)  te više kratkih filmova.

Predastava se izvodi 29. siječnja u 20 sati.

JA, TATA!

JA, TATA! – urnebesna je i dirljiva ispovijed čovjeka bačenog u avanturu donošenja novog života na svijet. Kada ga jednog zimskog dana žena, mašući mu testom za trudnoću ispred nosa, upita: “Dragi, koje je boje trudnoća?”, njegov savršeno uređeni život okreće se naglavačke.

Ako ne znate: “Što to danas znači biti tata?” i “Zašto uopće imamo djecu?”, ako niste sigurni “Kakav porod želite?” ili “Kako izgleda nijemi vrući seks nakon poroda?”, JA, TATA! dat će vam odgovore na sva ta i mnoga druga pitanja.

Predstava je namijenjena svima koji tek planiraju postati roditelji, onima koji to ni pod koju cijenu ne žele biti, ali i onima koji roditelji već jesu.

O GLADIJATORIMA

Stati u mrak scene i znati da kad se konačno upale svjetla, u tvom ringu neće biti nikoga doli tebe jedinoga i njih, onih koji su tebe jedinoga došli gledati baš takvog, samog i golog – vjerojatno je negdje duboko gladijatorski osjećaj.

I dok će glumcu svaki drhtaj brade i svaki bljesak oka osvijetliti izdajnički reflektor, oni koji glumca promatraju ostaju u privilegiji hrpe bezimenih kupaca karata, zaštićeni štitom dubokog mraka.

Tako bi nekako izgledao romansirani uvod o monodrami kao gladijatorskoj glumačkoj disciplini, uvod kakvog bi glumac rado poželio čitati.

No, nije li isto tako prilično očito da se na monodramu odlučuju il’ lakomisleni il’ majstori? Biti siguran da si dovoljno zanimljiv da sam nosiš toliku pažnju, da si toliko izdržljiv bez podrške partnera, krila su na kojima visoko lete samo neopterećeni teškim mislima.

Oni pak, nešto opterećeniji, prvo će odložiti sve svoje pištolje i naučene vještine na stol. I onda, onako nenaoružani i iskreni, ne samo da će pokušati ogledati sebe samoga u zrcalu publike, već će i tu istu publiku ogledati u samome sebi.

Zato, postoji li uopće monodrama?

Naime, ukoliko je obostrano zrcaljenje uspostavljeno, publika će preuzeti ulogu fantomskog partnera s kojim glumac igra. I tu ponekad nastaje čak i nečujni dijalog. Počinje neponovljiva i nepredvidljiva drama. Upravo zato je uspjela monodrama tek ona koja je to prestala biti.

Uskoro će pred vas stati glumac koji je sve, samo ne gladijator. On pripada onoj drugoj skupini, skupini koja rado svoje oružje i naučene vještine ostavlja u garderobi. I uporno se, poput nekog magarca ili Sizifa, ako hoćete ljepše – vraća  svojoj nuli, praznom papiru, tišini, osluškivanju.

Nije li baš to preduvjet za dijalog?

A čini li ga to lakomislenim il’ majstorom, osjetit ćete sami.

Predstava se izvodi 31. siječnja u 20 sati.

 

Komentari