Raspored predstava u KEREMPUHU od 19.11. do 30.12.2015

kazalistekerempuh.hr

Detaljan raspored predstava uz mogućnost ONLINE kupnje ulaznica, pogledajte OVDJE.

”Kao pokretač ‘Kerempuhovog vedrog kazališta’ i ‘Jazavca’, mogu posvjedočiti da su oni prolazili kroz slične podcjenjivačke dvojbe i sumnje kao i kabareti između dva rata. Primjerice, ravnateljstvo Akademije za dramsku umjetnost u Zagrebu će 1964. zabraniti rad svojim studentima u ‘Jazavcu’, slično kao što je Vladimir Treščec, nekad indendant HNK i kasnije kraljevski veliki župan 1921. godine zabranio članovima kazališta ‘da sudjeluju u kojekakvim barovima i varijeteima’ – čitaj: kabaretima.
Osim estetskih dvojbi, u slučaju ‘Jazavca’, koji djeluje u jednopartijskom sustavu, bit će i sumnjičenja ideološke naravi, pa će ‘Jazavac’ već 1967. zatvoriti vrata, da bi nakon ironičnog protesta u vidu tiskane vlastite osmrtnice i tromjesečne stanke, nastavio rad.

Već nakon prvog programa uviđamo da glumci iz drugih kazališta ne mogu izdržati vrtoglavi tempo svakodnevnog nastupa u ‘Jazavcu’ i igranja u svojoj matičnoj kući, te se formira prvi vlastiti ansambl, uglavnom regrutiran iz studentskog glumišta. Stižu: Mladen Crnobrnja – Gumbek, Bane Petrović, Maja Zaninović, Drago Bahun, Martin Sagner, Olgica Pivac i, sasvim kratko, Đuro Utješanović. Glazbu komponira i za klavirom sjedi tada mladi skladatelj Silvio Foretić, danas renomirani profesor na muzičkoj akademiji u Njemačkoj.
Oni su ‘slobodni kao ptice’ od drugih obveza, čak nemaju ni plaću, nego skromni honorar, budući je kabaret u vlasništvu ugostiteljskog poduzeća, a pomoć grada sasvim simbolična, tek toliko da se jazavac nahrani ‘šakom kukuruza’.

Iz naslova prvih programa proviruje želja da se bude kritičan (satiričan) na dvosmislen, aforističan način. Zato sa scene emitiramo brojne aforizme sa aktualnim dilemama socijalističkog sustava (‘Da li su dva i dva, još uvijek – četiri’) pa se ne dolazi u direktan sukob sa dežurnim ideolozima. Program ‘Ispeci pa – prešuti’ i neki drugi iz prvih godina komunicira sa publikom više između redaka (‘I mašta ima granice. Državne!’) ali i to izaziva sumnju i provjere. Kao nekakav slobodniji ventil, u noćne sate, u klubu Kerempuha, Drago Bahun (kasnije najbolji autor televizijske skrivene kamere) izvodi i ono što nije napisano, aludirajući gestama i grimasama na šefa države i njegov rusko-zagorski govor…

[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Novi prostori i komfor ponekad uspavaju. Primjerice, kad je slavna Zagrebačka škola crtanog filma preselila iz skromnih prostorija u Vlaškoj ulici u velebnu zgradu na Novoj vesi, gotovo preko noći je stagnirala. Nama se to nije dogodilo. Bili smo popularni, ali ne i previše slavni, i bili smo svjesni da je ovo samo još jedan početak. Kabaret kao naše izvorno ishodište nećemo napustiti, ali ćemo humor i satiru od sada malo bogatije pakirati, scenski i stvaralački.[/box]

Kada su planovi i maštanja postala veća od naših organizacijskih mogućnosti na čelo kuće dolazi (1982.) novi ravnatelj Duško Ljuština, koji je ispekao scenski zanat u Centru za kulturnu djelatnost. Dinamičan, mladi (30) menadžer artističkog usmjerenja, s ohrabrujućom uzrečicom ‘to ćemo srediti’, dat će kazalištu nove impulse. Angažiraju se renomirani redatelji i drugi scenski suradnici, dovode se novi mladi glumci. Istovremeno se radikalno adaptira zgrada u rekordnom roku od 8 mjeseci. Bivše kino ‘Apolo’ (sagrađeno 1912.) dobija sve tehničke scenske uvjete za rad profesionalnog kazališta. Nije neskromno reći da je upravo naše kazalište najviše učinilo na afirmaciji komedije i novih komediografa, kao žanra prema kojem je postojao i još postoji poprilično odbojan odnos kao manje vrijednoj književnoj disciplini.

Fadil Hadžić”


Komentari