Detaljan raspored predstava uz mogućnost ONLINE kupnje ulaznica, pogledajte OVDJE.
”Kao pokretač ‘Kerempuhovog vedrog kazališta’ i ‘Jazavca’, mogu posvjedočiti da su oni prolazili kroz slične podcjenjivačke dvojbe i sumnje kao i kabareti između dva rata. Primjerice, ravnateljstvo Akademije za dramsku umjetnost u Zagrebu će 1964. zabraniti rad svojim studentima u ‘Jazavcu’, slično kao što je Vladimir Treščec, nekad indendant HNK i kasnije kraljevski veliki župan 1921. godine zabranio članovima kazališta ‘da sudjeluju u kojekakvim barovima i varijeteima’ – čitaj: kabaretima.
Osim estetskih dvojbi, u slučaju ‘Jazavca’, koji djeluje u jednopartijskom sustavu, bit će i sumnjičenja ideološke naravi, pa će ‘Jazavac’ već 1967. zatvoriti vrata, da bi nakon ironičnog protesta u vidu tiskane vlastite osmrtnice i tromjesečne stanke, nastavio rad.
…
Već nakon prvog programa uviđamo da glumci iz drugih kazališta ne mogu izdržati vrtoglavi tempo svakodnevnog nastupa u ‘Jazavcu’ i igranja u svojoj matičnoj kući, te se formira prvi vlastiti ansambl, uglavnom regrutiran iz studentskog glumišta. Stižu: Mladen Crnobrnja – Gumbek, Bane Petrović, Maja Zaninović, Drago Bahun, Martin Sagner, Olgica Pivac i, sasvim kratko, Đuro Utješanović. Glazbu komponira i za klavirom sjedi tada mladi skladatelj Silvio Foretić, danas renomirani profesor na muzičkoj akademiji u Njemačkoj.
Oni su ‘slobodni kao ptice’ od drugih obveza, čak nemaju ni plaću, nego skromni honorar, budući je kabaret u vlasništvu ugostiteljskog poduzeća, a pomoć grada sasvim simbolična, tek toliko da se jazavac nahrani ‘šakom kukuruza’.
…
Iz naslova prvih programa proviruje želja da se bude kritičan (satiričan) na dvosmislen, aforističan način. Zato sa scene emitiramo brojne aforizme sa aktualnim dilemama socijalističkog sustava (‘Da li su dva i dva, još uvijek – četiri’) pa se ne dolazi u direktan sukob sa dežurnim ideolozima. Program ‘Ispeci pa – prešuti’ i neki drugi iz prvih godina komunicira sa publikom više između redaka (‘I mašta ima granice. Državne!’) ali i to izaziva sumnju i provjere. Kao nekakav slobodniji ventil, u noćne sate, u klubu Kerempuha, Drago Bahun (kasnije najbolji autor televizijske skrivene kamere) izvodi i ono što nije napisano, aludirajući gestama i grimasama na šefa države i njegov rusko-zagorski govor…
[box type=”shadow” align=”” class=”” width=””]Novi prostori i komfor ponekad uspavaju. Primjerice, kad je slavna Zagrebačka škola crtanog filma preselila iz skromnih prostorija u Vlaškoj ulici u velebnu zgradu na Novoj vesi, gotovo preko noći je stagnirala. Nama se to nije dogodilo. Bili smo popularni, ali ne i previše slavni, i bili smo svjesni da je ovo samo još jedan početak. Kabaret kao naše izvorno ishodište nećemo napustiti, ali ćemo humor i satiru od sada malo bogatije pakirati, scenski i stvaralački.[/box]…
Kada su planovi i maštanja postala veća od naših organizacijskih mogućnosti na čelo kuće dolazi (1982.) novi ravnatelj Duško Ljuština, koji je ispekao scenski zanat u Centru za kulturnu djelatnost. Dinamičan, mladi (30) menadžer artističkog usmjerenja, s ohrabrujućom uzrečicom ‘to ćemo srediti’, dat će kazalištu nove impulse. Angažiraju se renomirani redatelji i drugi scenski suradnici, dovode se novi mladi glumci. Istovremeno se radikalno adaptira zgrada u rekordnom roku od 8 mjeseci. Bivše kino ‘Apolo’ (sagrađeno 1912.) dobija sve tehničke scenske uvjete za rad profesionalnog kazališta. Nije neskromno reći da je upravo naše kazalište najviše učinilo na afirmaciji komedije i novih komediografa, kao žanra prema kojem je postojao i još postoji poprilično odbojan odnos kao manje vrijednoj književnoj disciplini.
Fadil Hadžić”