Još davne 1868. godine Hrvatsko-ugarskom nagodbom omogućen je samostalniji razvoj školstva u Hrvatskoj i Slavoniji, a u listopadu 1874. godine sabor donosi prvi hrvatski školski zakonski akt.
Akt je regulirao osnovne škole kao pućke škole koje traju četiri godine, dok građanske škole traju tri godine. Isto tako, hrvatski postaje nastavni jezik i općine su dužne izdržavati škole. Ustanove moraju imati školski odbor, a nadzor nad radom škole povjerava se stručnjacima.
Zanimljivo je što su dopunama ovog akta učiteljice “dobrovljno” odriču službe nakon udaje. Isto tako, radni vijek učitelja se produžuje s 30 na 40 godina.
Kraljevska zemaljska vlada 1892. godine donosi odluku o obveznom osnivanju šegertskih škola. Šegerti zanat uče kod privatnih majstora, dok su u školi učili teorijske predmete. Školu su pohađali dvije ili tri godine, jedanput ili dvaput tjedno.
Od 1941. do 1945. godine škole rade u teškim uvjetima. Po završetku II. svjetskog rata školstvo je radilo po nasljeđenom sustavu, uz odgovarajuće promjene. U 70-im godinama prošloga stoljeća izvedena je reforma cjelokupnog školstva. U osnovnu školu uvedeni su različiti oblici nastave, slobodne aktivnosti učenika, učeničke organizacije i učenička društva. Osnovne škole bile su organizirane kao: – samostalne osnovne škole s učenicima od I. do VIII. razreda
