Ivan Goran Kovačić: autor najpotresnijeg i najvećeg djela proturazne poezije koje je inspiriralo i samog Picassa

114

Ivan Kovačić rođen je 21. ožujka 1913. u mjestašcu Lukovdol, u Gorskom kotaru. Kovačić je objavio zbirku pjesama Ognji i rože na svom dijalektu te je s velikom ljubavlju opisao svoj kraj. Čak si je i dodao ime Goran. Pisao je o malim ljudima, seljacima, koje tlače veleposjednici ne mareći za njihov težak život. Htio je upoznati ostatatak Hrvatske s mukotrpnim radom goranskih seljaka, stočara i šumskih radnika. Imao je snažan osjećaj za socijalnu pravdu. Stoga i ne čudi da je bio simpatizer Radićeve Hrvatske seljačke stranke.

Tijekom Drugog svjetskog rata i svih stradanja kojima je svjedočio, Goranove pjesničke slike postaju tamnije, pune motiva smrti, straha, krvi. Kao uvjereni Radićevac odlazi s Vladimirom Nazorom u partizane, no nije bio komunist niti socijalist. Njegova namjera bila je oslobođenje ispaćenog naroda od neprijatelja.

Ratne strahote pretočio je u bolne stihove poeme Jama, objavljene 1943. godine. Toliko je šokantna i dramatična da se smatra najuspjelijim prikazom rata u čitavoj hrvatskoj književnosti. Njegova poema toliko snažno opisuje ratne strahote i zločine da predstavlja najveće djelo proturatne poezije koja prelazi bilo kakve nacionalne, političke i religijske granice.

Poema je tiskana već sljedeće godine, a ilustrirali su ju Zlatko Prica i Edo Murtić. Bila je uvezena u padobransko platno i izrađena je u obliku poetsko-slikarske mape. Murtić ju je poslao glavnim akterima Drugog svjetskog rata: Rooseveltu, Churchillu i Staljinu te slavnom umjetniku Picassu, koji je načinio bakrorez za jedno od mnogih izdanja ovoga značajnoga djela. U Marseilleu je na skupu francuskih intelektualaca Jama proglašena jednim od najvećih književnih dostignuća s ratnom tematikom. Od ostalih Goranovih djela treba spomenuti Liriku, Dane gnjeva, Sedam zvonara majke Marije, Smrt u čizmama i Mrak na svijetlim stazama.

U njegovu čast svake se godine u Lukovdolu održava pjesnička manifestacija Goranovo proljeće.

Poginuo je 13. srpnja 1943. godine kada su ga ubili su četnici, nakon što se bolestan sklonio u selo Vrbnicu u istočnoj Bosni. Dogodilo se to nakon poznate Bitke na Sutjesci kada su partizani potisnuti u istočnu Bosnu.

Do danas je ostalo nepoznato gdje počivaju Goranovi posmrtni ostatci. Tako se obistinila njegova pjesma Moj grob:

U planini mrkoj nek mi bude hum,

Nad njim urlik vuka, crnih grana šum,

Ljeti vječan vihor, zimi visok snijeg,

Muku moje rake nedostupan bijeg.

Visoko nek stoji, ko oblak i tron,

Da ne dopre do njeg niskog tornja zvon,

Da ne dopre do njeg pokajnički glas,

Strah obraćenika, molitve za spas.

Neka šikne travom, uz trnovit grm,

Besput da je do njeg, neprobojan, strm.

Nitko da ne dođe, do prijatelj drag, –

I kada se vrati, nek poravna trag.



Komentari