‘In memoriam dragom prijatelu’: Uspomena s Trešnjevke na Zvonka Špišića

Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Pjesniče Zagreba, počivaj u miru….

Na mail naše redakcije stigao je dio članka objavljenog 22. 10. 2013. na Portalu Trešnjevka. Članak naslovljen “Razgovori s prijatelom” potpisuje Slavko Trnka, a retke natopljene uspomenom na dečka s Trešnjevke prenosimo u cijelosti.

Prisjećajući se mojega odrastanja na Trešnjevci u nekoj svojoj crtici sam zabilježio da sam rado tražio društvo starijih muškaraca (možda s toga što se moj otac izgubio u ratnom vihoru prije mojega rođenja). Sada kada sam i sam ”vremešan”, još uvijek mi je zadovoljstvo družiti se sa iskusnim i mudrim osobama. Danas živimo u vremenu kada se čini da je kultura nekako potisnuta u drugi plan, a mediji nas zatrpavaju ružnim prizorima i grubom retorikom, pašu mi razgovori sa prijateljem Zvonkom Špišićem.

Relaksiraju me, jer on se politikom bavio samo koliko je to bilo nužno, a preokupacija su mu bila pitanja kulture u svim njezinim područjima. Bavio se glazbom, slikarstvom i pisanjem i kao javna osoba kroz svoje djelovanje družio se je sa mnogim akterima domaćeg i stranog javnoga života. Kada ga pitam za neku od tih osoba Zvonko kao iz rukava sipa zgodne anegdote. To su redovito dobrohotne priče o ponekom od njih. Zvonko je vidio svijet pod reflektorima, ispred i iz publike.

Sve me to jako zanima, jer rekel bi kultura snaži opstojnost Nacije. Zvonko nije napisao autobiografiju, nažalost, jer to bi bila kulturna kronika generacija. Prilikom jednog od druženja sam mu priopćio da namjeravam pribilježiti njegova sjećanja u fragmentima. Odmah se složio. Obavijestio sam ga da bi te pričice naslovio ”Druženje s prijatelom”. Tada mi je još ispričao kako je sa šansonom ”Bicikl” nastupio u HNK kao zadnji izvođač 1971. g. i kako su se kazalištem prolomile ovacije. Naravno da se je toga rado prisjetio i to povodom aktualne serije Zvonka Varošanca na HRT1: ”Takvim sjajem može sjati”.


Zvonko već neko vrijeme ne sklada, ne piše niti slika (ja bi rekel: ”Važno je stati kad se ne želi više dati”). Sa Zvonkom smo se supruga i ja počeli intenzivno družiti od 2006. godine. Često bi sjedili ispred ”Bicikla” na Ozaljskoj, pričali i ”pozdravljali ljude…” (kao u šansoni ”Milioner”). On bi prije 12h rekao ”Idem stanovati”, a to je značilo da ide pogledati podnevni ”Dnevnik”. Ponekad ga pogledamo zajedno i to šutke, a kada ”Dnevnik” završi, Zvonko u svojoj maniri odmahne rukom i veli ”Kaj god”.

Sjetio sam se sada njegove šansone ”Juterne vesti” gdje pjeva: ” …a meni se je, je, je, a meni sejedno je…” . Tak i meni. No da li je i može biti baš tak!?! Pripovedamo onda malo od Mozarta pa do ”ajngemahta” (kulinarstvo je složiti će te se također važna stvar). U tim našim razgovorima i Trešnjevka uvijek ima svoje mjesto.

Zvonko je zbilja prešel puno sveta a ne samo ”Trst i Graz i trešnjevački plac”. Volim putovati na krilima njegovih sjećanja (uspomena) po ”Europama” i drugim kontinentima. Putovao je opskrbljen znanjem pa doživljavanje krajeva i ljudi ima težinu i redovito neku poantu. Da je on o tome pisao bilo bi to više od putopisa, ali kako nije, to ću sam pokušati zabilježiti neke fragmente (tak sam si bar zamislil).

Sa Zvonkom Špišićem umro je još jedan dio grada kakvog smo poznavali. Pjesniče Zagreba, počivaj u miru….

Komentari