Detalji iz života Ante Starčevića za koje vjerojatno niste znali

337

Starčević je pokopan na groblju uz crkvu sv. Mirka u Šestinama, zbog svoje želje da bude pokopan na narodnom groblju.

Hrvatski političar, pravnik, povjesničar i književnik, kojeg su još za života prozvali Otac domovine, Ante Starčević, rođen je 23. svibnja 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik, koji je tada bio u sastavu Vojne Krajine. Starčevićev otac bio je katoličke vjeroispovijesti, a majka se obratila s pravoslavlja na katoličanstvo.

Studirao je filozofiju na Kraljevskoj akademiji u Zagrebu, potom teologiju u Senju, a doktorirao je filozofiju u Pešti. Ne uspjevši dobiti mjesto profesora na zagrebačkoj Akademiji, zaposlio se u odvjetničkoj kancelariji u Zagrebu, gdje je radio do 1861.

Već za školovanja priklonio se ilirskomu pokretu, ali se žestoko protivio jezičnim koncepcijama Vuka Karadžića i njegovih sljedbenika u Hrvatskoj. Godine 1861. bio je imenovan velikim bilježnikom Riječke županije, gdje je napisao četiri županijske predstavke, kojima je odredio svoje stajalište prema svim temeljnim političkim pitanjima važnima za sudbinu Hrvatske. Ti su spisi bili osnova političkog programa Stranke prava, koju je, zajedno s E. Kvaternikom i Perom Vrdoljakom, osnovao iste godine.

Zagovarao je samostalnu Hrvatsku koja bi sa Monarhijom bila povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Također u sveslavenstvu, jugoslavenstvu i srpstvu vidio je pogibelj za hrvatski narod pa im se suprotstavljao u mnogim člancima i raspravama. Srbe nije priznavao kao narod nego ih je zvao pasmina Slavoserbska, bosansko-hercegovačke muslimane smatrao je sastavnim dijelom hrvatskog naroda, a Slovence je zvao alpskim Hrvatima. To stajalište napušta kasnijih godina zaključivši da nije bitno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države. Godine 1870. objavio je Naputak za pristaše Stranke prava, u kojem se zauzimao za otvorenost svoje stranke svim slojevima hrvatskog društva te ljudima različite vjeroispovijesti, smatrajući to preduvjetima nacionalnoga jedinstva, piše Povijest.hr.

Zastupao je i liberalna načela u izgradnji države, sukladno načelima Francuske revolucije, što ga je dovelo u sukob klerom (prvenstveno s J. J. Strossmayerom s kojim je u sukobu bio do kraja života).

U svojim javnim nastupima i tekstovima (pokrenuo je prvi političko-satirični list u Hrvatskoj Zvekan, a pisao je i za pravaški list Hervat) obrušavao se na ostatke feudalizma, zalagao se za demokratizaciju javnog života te žestoko kritizirao katoličku crkvu. Smatrao je da svečenstvo unazađuje hrvatski narod i služi stranim interesima (Habsburškim i Ugarskim). Zbog svojih antiklerikalnih stavova bio je napadan do kraja života, a svečenstvo ga je opisivalo kao “buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve”. Sažetak njegove političke ideje je u geslu “Bog i Hrvati” kojom objašnjava da hrvatski narod mora sam upravljati svojom državom, a ne  iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom.

Zbog unutarstranačkih sukoba s F. Folnegovićem, istupio je iz stranke i 1895. s J. Frankom, E. Kumičićem i M. Starčevićem osnovao Čistu stranku prava. Godine 1895. bio narodnim prilozima izgrađen je Starčevićev dom u Zagrebu, gdje je živio do svoje smrti.

Ante Starčević preminuo je 28. veljače 1896. godine, a po svojoj želji pokopan je na groblju u Šestinama.