Dan kada je u pogon pušten prvi konjski tramvaj u Zagrebu: evo kojom je trasom putovao

Prvi tramvaj u gradu Zagrebu pušten je u pogon 5. rujna 1891. godine, u 13 sati. Tog dana bila je subota i interes za novo zagrebačko prijevozno sredstvo bio je iznimno velik. Sljedećeg dana (u nedjelju) prevezlo se tramvajem čak 20.005 osoba, a tijekom prve godine gotovo nevjerojatnih 1.009.404 putnika. To su vrlo visoke brojke, naročito ako se uzme u obzir da je Zagreb u to vrijeme imao samo oko 42.000 stanovnika. Za pogon prvih zagrebačkih tramvaja upotrijebljena je konjska vuča. Prosječna cijena vožnje iznosila je oko 12 filira, a tijekom prve godine zarađeno je ukupno 77.800 forinti.

Trasa tog prvog konjskog tramvaja bila je sljedeća: započinjala je kod današnjeg Kvaternikovog trga (gdje je u to doba bila mitnica kraj tvornice konjaka – kasnije upravne zgrade Badela), išla je Vlaškom ulicom, Draškovićevom, Jurišićevom, prelazila Trg bana Jelačića, pa nastavljala Ilicom do Mandalice (današnja Mandaličina ulica). Od te glavne rute odvajale su se dvije pruge koje su vodile na jug. Prva je išla od Ilice do Zapadnog kolodvora (tada nazivanog Južni kolodvor), a druga Frankopanskom ulicom, pa sve do kraja Savske ceste tj. do Savskog mosta. Remiza se nalazila na Savskoj cesti, na mjestu gdje je danas smješten Tehnički muzej.

Zanimljivo je pitanje zašto se Zapadni kolodvor u to doba zvao Južni, premda je očigledno bio na zapadu Zagreba. Razlog za to bila je činjenica da je taj kolodvor sagradilo austrijsko Društvo južnih željeznica. To moćno poduzeće bilo je vjerojatno jedno od najvažnijih u cijeloj Habsburškoj Monarhiji. Osiguravalo je vezu Beča s morem, dakle žilu kucavicu Monarhije prema svijetu. Zaslužno je, primjerice, za početnu izgradnju turističke Opatije. Važnost mu se može usporediti s moćnim željezničkim poduzećima koja su podigla američki Divlji zapad u to isto doba.

Za zagrebački konjski tramvaj vagoni su naručeni iz Graza, iz tvornice Weitzer. Bili su dugački 5 metara, široki 1,8 i visoki 2,5 metara. Ukupno se raspolagalo s 17 zatvorenih i 15 otvorenih vagona. Svaki vagon je s lakoćom vukao po jedan konj. Ukupno je nabavljeno 70 konja, koji su se izmjenjivali u službi. Svaki je konj prevaljivao prosječno 26 do 28 kilometara na dan, a brzina tramvaja bila je oko 7,5 kilometara na sat. Takav je konjski tramvaj u Zagrebu djelovao sve do 1910. godine, kad ga je zamijenio električni tramvaj.

Preduvjet za to je bila izgradnja električne centrale 1907. godine nakon čega se odmah pristupilo izgradnji novog postrojenja i  tramvajske infrastrukture te je 18. kolovoza 1910. godine u promet pušten električni tramvaj.

Od tada je u naš dnevnik upisano mnoštvo važnih datuma, među kojima se ističe 1931. godina kada se ZET-u priključuje i autobusni promet. Neizostavnu ulogu u zagrebačkom prijevozu putnika ima Uspinjača, još od 1890., kao i sljemenska žičara – koja je će uskoro zasjati u potupno novom ruhu.

Zagrebački električni tramvaj tako od prvog dana prati razvoj i modernizaciju na području javnog prijevoza i Zagreb je danas nezamisliv bez prepoznatljivih plavih tramvaja i autobusa koji dnevno prevezu više od  milijuna putnika te čak tri puta dnevno obiđu ekvator, a godišnje 109 puta prijeđu put do Mjeseca i natrag.

U svom voznom parku ZET ima 269 tramvajskih motornih kola, od čega su 142 niskopodna tramvaja proizvedena prema najsuvremenijim standardima te 413 autobusa prosječne starosti 11 godina.

Uz prijevoz putnika tramvajima, autobusima i uspinjačom, ZET realizira i poseban prijevoz školske djece u za to prilagođenim autobusima te specijalizirani prijevoz osoba s invaliditetom posebno opremljenim vozilima.

Dostupnost usluge svim kategorijama putnika, ekološka prihvatljivost te društvena odgovornost također su smjernice daljnjeg poslovanja.


Komentari