DALIBOR MATANIĆ ZA ZAGREB.INFO: ‘Regija nam se okrenula, nitko nema pravo pričati protiv hrvatskog filma’

Facebook/Dalibor Matanić

Humor, grubost i brutalnost odlika su bosanskih i srpskih filmova koji ih čine vrlo gledanima, ali i popularnima u regiji i šire. Kako je riječ o filmovima bez cenzure u kojem glavni protagonisti postaju kroz svoje uloge prave zvijezde, ne čudi činjenica što je srpska kinematografija vrlo cijenjena i popularna.

Hrvatska kinematografija seže u same početke filmske umjetnosti i tehnologije na ovom području. Jugoslavenska kinematografija svojom kvalitetom je početkom devedesetih godina nadživjela Jugoslaviju gdje se i razvila. Kinematografije koje su se činile degradiranima na najniže oblikovne standarde, najednom su počele pupati i proizvoditi žilave i upečatljive filmove. Jugoslavenski film koji je 90-ih godina bio tabu tema, danas postaje redovitim dijelom repertoara hrvatskih kinematografija.

Dalibor Matanić, hrvatski scenski redatelj i scenarist komentirao nam je kvalitetu srpske kinematografije, točnije mišljenje kako je ona u odnosu na hrvatsku, znatno kvalitetnija i bolja: “Takva teza pripada prošlosti s jedne ili neukosti i ignoriranju s druge strane. Zadnjih godina najbitnije što dolazi iz Srbije su manji autorski filmovi koji nemaju veliku gledanost u srpskim kinima i po svojoj autorskoj liniji su bliski hrvatskim filmovima. Bosanska kinematografija ima velikih problema s financiranjem i sve rjeđe im se događa neki zapaženiji film. Ono što je sigurno jest da su se nakon uspjeha “Zvizdana”, svi u regiji okrenuli upravo ka Hrvatskoj i da nitko malo upućeniji nema više pravo pričati protiv hrvatskog filma”.

Pitanje koje se ipak vrlo često postavlja je zbog čega su srpski i bosanski filmovi toliko nabijeni crnim humorom iza čega stoje odlični redatelji i vrhunske glumačke ekipe, dok su hrvatski filmovi sumorni i depresivni s nelogičnim završetkom ? Odgovori mogu ići u više smjerova, a jedan od mogućih je kako hrvatski redatelji možda nisu skloni upravo zbog svog načina razmišljanja pobuditi kod gledatelja svojih filmova interes.

U čemu je tajna ”provokacije”?

Srpski filmovi su za razliku od hrvatskih jednostavno drugačiji. Dok su hrvatski filmovi više intimistički, srpski su ekstrovertniji čime stvaraju bolju interakciju s gledateljima. I dok će mnogi radije pogledati Šijanove komedije “Ko to tamo peva” ili “Maratonce” ili nešto drugo od Dušana Kovačevića, ne treba podcijeniti ni hrvatske adute. Tako valja istaknuti hvalevrijedan hrvatski film “Tko pjeva zlo ne misli” koji je prošao dosta neshvaćeno u Srbiji. Valja dodati kako je i Brešanova komedija “Kako je počeo rat na mom otoku” bila u nas gledanija od bilo kojeg drugog srpskog filma tog žanra, dok Hribarov film “Kako je počeo rat na mom otoku” valja usporediti s čak dobrim francuskim filmovima.

Iako je jugoslavenska kinematografija imala na stotine kina u kojima su partizanski filmovi mogli ostvarivati rekordne rezultate gledanosti, ipak danas Hrvatska i Slovenija danas imaju najbolje kinomreže u regiji.


Komentari