(FOTO) Dirnut će vas do suza: Tri sretne zagrebačke priče o udomljavanju napuštenih i zlostavljanih životinja

496
Foto: Borna Kos

U Hrvatskoj se trenutno nalazi preko tisuću pasa i mačaka u različitim azilima i udrugama. Iako je porast udomljavanja u porastu, on nije dovoljan u rješavanju problema nezbrinutih životinja.

Mi vam donosimo tri priče o sretnim udomljavanjima i bogatijim životima.

Producentina Karla Nogolica i njezin pas Brando

Foto: privatna kolekcija

“Branda sam pronašla preko internetske stranice Noine arke. Sviđa mi se što se potencijalne pse za posvajanje može pretražiti prema kategorijama mladi, srednje star i stari psi. Mi smo htjeli posvojiti njegovog brata. Meni je teško ići u azil odlučiti se za jednog psa, gotovo nemoguća misija. Nažalost nismo mogli posvojiti brata jer je bio preplah, dok su ostali štenci iz tog legla bili udomljeni. Naknadno su me zvali kako mogu udomiti Branda, koji se orginalno zvao Bredly, jer ne može ostati kod obitelji u kojoj se tada nalazio na čuvanju. Dali su mi njihov kontakt broj i s gospođom sam dogovorila posjetu. Željela sam ga prvo samo upoznati, no vratila sam se s njim isti dan doma.”

Mlada producentica Karla i prije je imala psa. Nakon što je on uginuo u lijepim godinama, odlučila se na novog četvoronožnog prijatelja.

“U trenutku kada sam ga uzela nisam živjela sama. Bila sam u podsljemenskoj zoni, što je super za istrčavanje psa. Najviše smo se brat i ja brinuli o njemu u početku. Ovo mi nije prvi pas u životu. Prijašnji pas je uginuo u lijepim godinama, tako da su se moji ukućani morali priviknuti na pridošlicu”, kaže Karla.

U početku stvaranja njihovog odnosa, Brando je bio plah i pomokrio se par puta u stanu. Karla to pripisuje šoku koji je proživio selivši se na različite adrese. Na pitanje kakve reakcije najčešće njih dvoje izazivaju kod sugrađana, Karla odgovara svakakve:

“Prema mojem mišljenju najveća uvreda u Zagrebu je imati psa ili bicikl. Biciklisti svima idu na živce, dok kod pasa ljudi imaju različite reakcije. Branod je u prvim šetnjama imao “pik” na ljude koji trče. Lajao bi na njih iz straha. Puno smo radili na tome, svaki put kada bi vidjeli trkača sjeli bi, grickali grickalicu i pustilo ga je. Zna se dogoditi da ga netko iznenadi, te krene lajati. Moja je odgovornost kao vlasnika da ga zaustavim i ispričam se osobi na koju je lajao. Meni kao vlasniku psa nije najugodnije kada nepoznati pas laje na mene.”

Karla se i osvrnula na pozitivnu činjenicu kako djeca pitaju smiju li dragati psa. Brando voli djecu, no ima pasa koji drugačije reagiraju. On je pas koji teži tri kilograma, tako da je moguće u žaru igre da slučajno sruši dijete.

Njega Branda je drugačija, kaže Karla:

“Branda ne perem doma, već ide u salonu za pse “Mr. Wolf” na Ilici. Zbilja su dobri i vrlo traženi. Nije meni njega teško oprati, već on ima toliko poddlake koja se može sušiti satima. U salonu imaju ispuhivač koji psima s puno poddlaka do kraja osuši krzno. Zabavan je u situacijama kada mu je nešto neugodno, ne želi me gledati. Okrene glavu na drugu stranu i čeka završetak neugodne situacije.”

Karla savjetuje svima onima koji žele usvojiti psa da znaju kakav odgovara njihovom životnom stilu.

“Kada sam htjela udomiti psa, znala sam što ne želim. Htjela sam odraslijeg psa srednje veličine. Psi su kao i ljudi, ima ih s različitim osobnostima bez obzira na vrstu. Moj stari pas nije bio “pričljiv”, dok Brando stalno priča i tvrdoglav je. Volonteri u udrugama izvrsno poznaju pse koji se nalaze kod njih. Pričajte s volonterima o vašem stilu života kako bi lakše pronašli psa koji odgovara vama. Puno sam puta vidla pse kako se vraćaju natrag u azil jer su previše živahni ili ne mogu biti sami doma. Ipak, udomljavanje može biti super iskustvo za sve sudionike.”

Astrid Elizabeth Pavleković, novinarka na portalu Lider.hr i mačić Meme

Foto. privatna kolekcija

Mlada novinarka Astrid Elizabeth Pavleković čitav je život bila okružena životinjama. Od kada se preselila svojem dečku spasila je nekoliko mačaka i zlatnu retrivericu.

“Ljudi obično misle da mačke samo spavaju i ne žele se maziti. To nije istina, mačke se daju maziti kada to njima paše. Nisu kao psi kojima se može prići, one dolaze same.Imaju poseban karakter,  kao i psi. Jednako su zahvalne, iako se to možda tako ne čini. Svaki dan kada bi došla kući, sve mačke koje sam do sada imala bi došle do mene i pomazile se. Razlika između pasa i mačaka je što se s psom treba puno više baviti. Psa treba dresirati i šetati, dok mačku možeš ostaviti samu. Mačku se mogu naučiti neke stvari, ali samo one koje ona želi naučiti. Ona neće izvoditi trikove za poslastice jer im je to vjerovatno ispod časti, dok će to pas raditi, što je ljudima slatko.”

Astrid živi u kvartu za koji kaže da je “glomazni otpad” za životinje. Tamo nema uličnih mačaka, već ljudi ostave tek okočene mačiće koje često pronađe. Kaže da je samo jedna pronađena mačka bila u lošem stanju, dok psi koje bi našla nisu imali nikakve upale.

“Azil za mačke ne postoji, već ima puno udruga koje se brinu za njih. U slučaju pronalaska napuštene mačke, osoba se sama mora pobrinuti za nju. Udruge odbijaju pomagati mačkama, ne zato što su zli već zato što nemaju mjesta. Po osobnom mišljenju, nažalost još postoje ljudi koji će rađe kupiti psa ili mačku nego udomiti. No, s druge strane trend udomljavanje je u porastu. Udomljene životinje shvaćaju da si ih spasio, iako je nekima to neshvatljivo. Životinje mogu razumjeti i znaju kada si im pružio dom”.

Maša, zlatna retriverica koju je spasio njezin dečko, trenutno se nalazi kod njezinog oca. Naglašava veliku povezanost između njih dvoje, koja ide toliko daleko da je Maša tužno čekala povratak vlasnika kod vrata prilikom više tjednog izbivanja.

“Osoba koja želi usvojiti životinju mora biti spremna na odgovornost. Treba utrošiti vrijeme i financije na nju. Ljudi često uzimaju štence kako bi razveselili djecu, no na kraju se ispostavi da se nema tko brinuti o životinji. Na kraju pas koji je trebao donijeti radost završi na ulici”.

Klara Glavač, novinarka na portalu Express.hr i pas Jimmy

Foto: privatna kolekcija

Kada bi vidjeli riđeg Jimmyja na ulici kako ga šeće njegova vlasnica Klara ne bi pomislili da je slijep.

“Osobno sam dugo razmišljala o ideji udomljavanja psa jer mi je nedostajala moja kujica koja je ostala s mojom majkom. Jako puno radim tako da mene i mojeg dečka nema doma. Na facebooku i drugim društvenim mrežama pratim objave raznih udruga za zbrinjavanje životinja. Tako sam vidjela objavu udruge za pomoć i unaprjeđenje života životinja “Merida”. Na fotografiji je bio štenac na suvozačkom sjedalu. Odmah su napisali “manu” štenca, to jest sljepoću, i da traže privremeni dom za njega.”

U Jimmyja se odmah zaljubila jer je crvenodlak kao i ona.

“Kada je došao, Jimmy uopće nije htio jesti ili skakati. Njega je udruga našla na cesti, odbačenog.. Ne zna se kako je do hendikepa došlo, točnije, rođen je s njim ili je posljedica neke traume. U udruzi čak vjeruju da je sljepoća rezultat zlostavljanja. Jimmy je sam llutao kvartovima Zagreba. Napao ga je i čopor pas, te kada su ga, bio je gladan i uplašen”.

Klara kaže da ih pas tjera na urednost. Zbog njegovog “hendikepa” moraju vraćati stvari na njihovo mjesto. Jimmy nikada do kraja ne ispruži njušku naprijed, već zna ići sa čelom naprijed u slučaju da se zabije u nešto, što je najčešće kauč.

“Naši su prijatelji od početka govorili da je on naš. Kada smo ga uzeli zbilja smo se i počeli ponašati prema njemu kao prema djetetu. Iskreno, nismo se previše trudili pronaći mu stalni drugi dom. Probala sam nagovoriti svoje prijateljice na udomljavanje, jer znam da su odgovorne, ali one su već znale kakvog psa žele. Važno im je da mogu pustiti psa s povodca. Jimmyja to ne smije.  Trudimo ga se šetati što više. Imamo ograđeni park za pse na Savici sa spravama gdje ga vodimo navečer kako bi mogao biti sam. Ja stojim na vratima parka, dok moj dečko pomaže psu istrčati se”.

Klara i njezin dečko su “dugo” pričali što bi trebali napraviti s novopridošlicom u njihov život.

“Dečko i ja smo pričali tjedan dana što ćemo s njime. Iskreno plakala sam jer ga nisam htjela nekome dati. Dok je bio privremeno kod nas, Jimmy je mogao osjetiti kada sam bila tužna ili me nešto mučilo i smatrala sam da takvu vrstu veze neće imati s drugima. Moj dečko je “glumio racionalnog muškarca” koji je govorio o obiteljima koje imaju djecu i više su doma. Mi smo s Jimmyjem stvorili rutinu. Prošećemo ga prije posla i navečer, obavili smo sve veterinarske preglede, napravili smo plan hranjenja i u onih tjedan dana odlučili smo ga zadržati. Kada smo javili svojim prijateljima i bližnjima nisu bili iznenađeni, jer su oni znali koliko nam Jimmy paše i mi njemu. Otišli smo u udrugu koja ga je pronašla, potpisali smo papire i tako je postao službeno naš”.

Ponosna vlasnica zahvalna je udruzi “Merida” na pomoći koju su pružili i organiziranim dolaskom pseće psihologice.

“Pseća psihologinja nam je puno pomogla u navikavanju Jimmyja na novi dom. Na primjer, nisam znala važnost boksova za pse. Prije sam smatrala mučenjem psa stavljanjem u boks dok je sam doma, no ona mi je objasnila kako je psima potreban njihov prostor jer su sretniji i smireniji”.

Klara je podijelila i čudnu “fiksaciju” koju Jimmy ima:

“Zbog toga što je bio napušten, gladan i žedan, mora popiti svu vodu iz zdjelice. Vjerovatno je trpio veliku žeđ lutajući Zagrebom i kako mu je to ostala trauma, ima fiksaciju na vodu. Njemu je ona najvažniji motivator u životu. Kada smo ga prvi put kupali bio je jako dobar i strpljiv. Moj ga je dečko sapunao, dok sam mu ja dala da s žličice liže maslac od kikirikija. Uživao je u kupanju. Malo je trčao po stanu jer ga je smetala vlaga u dlaci. Jimmy je “higijeničan” pas i nepotrebno ga je često kupati”.

Jimmy zbog svoje sljepoće često zna piškiti po svojim prednjim šapama. Njihovo čišćenje postala je rutina i kada se vrata iz šetnje prebrišu ih psećim vlažnim maramicama.

“Priča o “dramatičnoj” promjeni u životu nakon dolaska psa u njega se nije obestinila. Veći je šok kada dijete uđe u život. Jedina “mana” je pronalazak nekoga tko bi Jimmyja pričuvao. Nažalost, ne mogu ga ostaviti u hotelu za pse zbog sljepoće. Najviše me žalostilo što bi bio sam navečer. Moji roditelji ga obožavaju tako da je bio kod njih i ostatka obitelji. To je bilo super za njegovu socijalizaciju jer voli biti s ljudima. Udruga “Merida” je ponudila čuvanje ako ćemo ići na vikend putovanja, što dodatno olakšava život”.

Sve tri sugovornice se slažu da je potrebno puno ljubavi kada se posvoji životinja. Isto tako, budući udomitelji bi trebali znati kakav pas im odgovara, ne se povoditi za fizičkim karakteristikama psa.



Komentari