Pršut je jedan od najkvalitetnijih mesnih proizvoda, a hrvatski se svojim izvrsnim osobinama može mjeriti s najboljima u svijetu. No, kako zaštićeni hrvatski pršut napraviti prepoznatljivim kupcima? Na nedavno održanim petim Danima hrvatskog pršuta zaključeno je kako su potrošači slabo upoznati sa zaštićenim oznakama.
Od četiri zaštićena hrvatska pršuta krčki, dalmatinski i drniški imaju oznaku zemljopisnog podrijetla, dok je istarski dobio oznaku izvornosti što znači da meso mora potjecati iz Istre ili desetak drugih hrvatskih županija. Oznaka kvalitete Europske unije zajednička je svima, a uz nju na krčkom i drniškom je oznaka stiliziranog pršuta, istarskom stilizirani pršut podsjeća na violinu, a na dalmatinskom oznaka tri lava. Samo pršuti koji nose takve oznake mogu se zvati krčki, istarski, drniški i dalmatinski i proizvode se po strogo specificiranom protokolu.
Zanimljivo je da je mnogima manje poznati krčki prvi dobio zaštitu. Štoviše, to je prvi hrvatski autohtoni proizvod koji je u Europskoj uniji dobio zaštićenu oznaku.
Jedan od najzaslužnijih za taj uspjeh, pršutar Vjekoslav Žužić kaže kako kupci možda bolje poznaju istarski i dalmatinski pršut, no ugodno se iznenade kada probaju krčki.
“Kupci smatraju da je pršut preskup, jer ipak nisu dovoljno upoznati s markicama koje predstavljaju zaštićenu oznaku. Uvođenje markica nije pomoglo pršutarima u očekivanoj mjeri. Na tome smo trebali više poraditi svi – od proizvođača do ministarstava poljoprivrede i turizma”, ističe Žužić.
Da treba raditi kampanje kojima će se pojašnjavati prednosti zaštićenih proizvoda, smatra i Hani Hreljak, direktorica istarskog proizvođača Pisiniuma.
“Koliko god mi mislili da potrošači znaju o tome, tek na manifestacijama poput Dana hrvatskog pršuta shvatimo da ne znaju mnogo. Kupcima moramo približiti koliko je mukotrpno dobiti takvu oznaku kako bi shvatili zbog čega je razlika u cijeni. Osim toga, bitna je razlika u tovu svinje, procesu proizvodnje, zrenju i sušenju”, kaže Hreljak uz uvjerenje kako istarski pršut unatoč svim uspjesima nije dovoljno prepoznat.
Markice štite kupce i proizvođače od sivog tržišta
“Kupce možemo najbolje upoznati sa zaštitnim markicama na raznim manifestacijama. U Zagrebu se, primjerice, vidi kako su građani bolje upoznati sa sustavom zaštite nego u Dalmaciji. U Zagrebu dobro kupuju, a u Dalmaciji više degustiraju. No generalno se može zaključiti kako kupci ne poznaju zaštitu već smatraju kako pršut valja ili ne valja”, naglašava Vlado Prančić, vlasnik pršutane Smjeli iz Dugopolja.
Markice imaju i funkciju zaštite od sivog tržišta. Sve što može navesti potrošača da je riječ o zaštićenom hrvatskom pršutu kršenje propisa podložno velikim kaznama, naglašava Patricija Hegedušić, voditeljica Službe za oznake u Ministarstvu poljoprivrede, dodajući kako su oznake ipak samo alat za bolje sutra. To potvrđuje i predsjednik
Klastera hrvatskog pršuta Darko Markotić. Same oznake, ističe, neće donijeti i višu cijenu već je za to potrebno brendiranje kakvo je za svoje pršute primjerice napravila Italija, uloživši golem novac.
