Posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Hrvatskoj u četvrtak, obilježio je vrlo radni tempo po cijelom Zagrebu.
Susret s predsjednikom Zoranom Milanovićem, premijerom Andrejem Plenkovićem, prodaja višenamjenskih borbenih aviona Rafala – sve završeno s ručkom na koji su došli istaknuti ljudi iz hrvatskog javnog života koji su na neki način povezani s Francuskom. Nakon Macronova odlaska, Vlada je oduševljena sporazumom o daljnjoj suradnji između dvije zemlje, čime Francuska, riječima premijera, postaje jedan od najvažnijih strateških partnera za Hrvatsku.
Pa ipak, kod jedne stvari suradnja Francuske i Hrvatske traje već malo dulje vrijeme: automobila.
U svibnju je vijest kako je trenutno najpoznatiji (i u Europi omiljeni) hrvatski poduzetnik Mate Rimac ostvario 55% udjela u francuskom Bugattiju i došao na vrh nove tvrtke Bugatti Rimac, oduševila je domaću javnost, pa je nezaobilazno da je francuski predsjednik Rimcu posvetio posebnu pozornost.
Naime domaći poduzetnik je izložio svoju prekrasnu crnu Neveru, kao i bijeli, očaravajući Bugatti na terasi hotela Esplanade uoči ručka.
“Ovo je lijep primjer suradnje Francuske i Hrvatske jer Bugatti Rimac je hrvatski doo koji u vlasništvu ima Rimac Automobile koji su u Zagrebu i Svetoj Nedelji, i Bugatti u Francuskoj”, kazao je Rimac za N1.
I sam predsjednik Macron je sa zanimanjem promatrao automobile i slušao Rimca, baš kao i Plenković i ostatak društva domaćih i francuskih visokih dužnosnika.
Međutim, premda oduševljeni primjerom dobre suradnje dviju država koju se obje strane nadaju proširiti i nastaviti, najveće uzbuđenje oko dva automobila u centru Zagreba ipak je došao od, barem iz perspektive javnog interesa, malo manje važnih osoba.
Pretekli Macrona
Rimčevi automobili bili su na terasi puno prije preleta Rafala i kasnijeg Macronovog dolaska u Esplanadu.
Još dok su oko dva automobila bili samo sigurnosne snage te snimatelji novinari koji su se pripremali snimiti ovaj važan susret hrvatsko-francuske suradnje, došla su također i četiri školarca. Sa školskim torbama i starosti da budu ili kraj osnovne škole ili početak srednje. Detalji o njima nisu poznati, a novinarske etike radi, ne bi bilo korektno dalje istraživati identitet maloljetnika (pa ni potezati pitanje jesu li možda markirali iz škole). Došli su do Esplanade s mobitelima i očima punim sreće, znatiželje, očaranosti i zanimanja pogledati i snimiti francuske i hrvatske, brze i žestoke automobile. Divili se, oduševljeno ih iskomentirali i ubrzo otišli prije dolaska visoke delegacije.
Da dečki u tim i kasnijim godinama vole automobile nije ništa novo, praktički je stereotip. Automobilski časopisi i prilozi i dalje imaju vjernu publiku, sasvim je normalno zastati na ulici kad god je parkirana ili prolazi kakva “nabrijana mašina”, kao gledati emisije u kojima sretni voditelji isprobavaju najnovije modele. Novosti i inovacije iz zemalja poput Italije, Njemačke i same Francuske uvijek su bile vrijedne divljenja zbog umijeća u izradi brzih umjetničkih djela na četiri kotača.
Rado se upije i prokomentira svaki novi napredak oko cestovnih zvijeri koje su uvijek dolazile negdje tamo izvan Hrvatske, a tek ponekad bi neki takav superbrzi auto impresivnog izgleda prošao zagrebačkim ulicama.
Pa ipak, vremena se mijenjaju i dok dečki iz Maranella mogu ponosno istaknuti kako žive u gradu Ferrarija, oni iz Sant’Agata Bolognesa, pričati kako su njihove ulice rodne ceste Lamborghinija, sada zagrebački dečki (a i cure, nije ljubav prema autima samo za jedan spol) mogu reći “Našim cestama juri Rimac!”, a i dodati da su jako dobri s legendarnim Bugattijem iz Molsheima.
I novosti i inovacije, sada će dolaziti i iz Zagreba i Svete Nedelje, a ne samo iz već znanih meka automobilske proizvodnje i puniti svjetske medije, gdje će drugi zaljubljenici širom svijeta upravo glavni grad Hrvatske staviti na popis želja za putovanja. Dobri automobili se izvrsno koriste u diplomaciji, kao i prepoznatljiva kultura i hrana. Samim time, odlični su za politiku, izvrsni su i za ekonomiju, ali tek su četiri mlada zagrebačka školarca pokazali onu pravu vrijednost Rimčevih pothvata.
To nije samo gledanje političko-poslovnih interesa, već i onog čistog oduševljenja svakodnevnih ljudi i mladih i starijih, koji su konačno dobili potvrdu da se uzbudljive stvari, prava tehnološka čuda, više ne događaju samo tamo negdje vani, već čak i u jednom “malom” Zagrebu. Na kraju dana, ipak ima neke posebne uzbuđenosti kad se živi u jednom takvom gradu.
