Svi koji su svoju mladost proživljavali tih davnih 80-tih godina znali su da zagrebačke ulice kriju pregršt mjesta za dobar provod. Duh tog vremena i danas budi nostalgiju starijih generacija, ali i onih mlađih koji su ga mogli upijati samo iz fimova i glazbe tog doba. Iako ćemo oko toga kada je život bio bolji dobiti oštro suprotstavljene odgovore, barem na području ‘zveckavog’ Balkana, većina će se starijih građana vjerojatno složiti u jednom – provodi su tada bili kvalitetniji.
Moda je bila šarenija, muzika plesnija, bendovi bolji a klubska scena bogatija. Posebno u Zagrebu klubovi su se nalazili gotovo na svakom uglu, što je meni kao mlađoj generaciji Zagrepčana, potvrdio jedan malo stariji sugovornik, tada mladi DJ i entuzijastični upijatelj glazbene scene, Zagrepčanin Tomislav Tomašević.
“Zagreb je nekada imao strahovito puno klubova. Prvi klub u koji sam ja izašao je bio disco klub Trešnja. To je bio disco klub na otvorenom prostoru, na mjestu gdje se sada nalazi Cibonin toranj. Tu su se križala dva pravca pruge, onaj koji vodi prema zapadu i onaj prema sjeveru. Ali bio je štos da su u toj udolini bili asfaltirani betonski tereni jednog rukometnog kluba, mislim da se zvao ‘Radnik’. Na taj se prostor svaku večer iznosila oprema i postavljao se improvizirani stage di je Dj puštao muziku, uz light show”, započeo je Tomašević svoje prisjećanje.
Ispričao nam je da je jedan od najpopularnijih klubova tog doba bio Big Ben koji se nalazio u Bogovićevoj ulici, na mjestu gdje je danas knjižara Profil. Osim toga, mladi su se rado skupljali i u legendarnom Kulušiću čiji se obrisi još uvijek naziru u Hrvojevoj, zatim u Studentkom centru, ITD-u koji je na istom mjestu kao i nekad i Lapidariju na Gornjem gradu. Zagrepčani se još živo sjećaju provoda u Saloonu, te Jabuci koji je jedan od rijetkih klubova koji se održao do danas. I to su samo neki među mnogim popularnim gradskim okupljalištima.
Osim što se tada pred očima suvremenika rađao Novi val, osamdesete su gledale procvat različitih novih glazbenih pravaca. Tako nam naš sugovornik priča kako su on i njegovi kolege DJ-evi često puštali i tada potpunu novotariju, high energy glazbu koja je bila preteća današnjeg house-a. To su bile godine kada su u Hrvatsku došli i prvi rap i break dance.
“Moj prvi posao je bio u trešnji ’84-e. Tada sam počeo prvi puta puštati glazbu na vinilima. Kada sam prvi puta došao u Trešnju imao sam 15 godina, a s 16 sam počeo puštati glazbu. ’83.-e je i rap glazba došla u Hrvatsku kao i break dance. Imali smo mogućnost izražavati se na Majskim danima, to je bio Titov rođendan. Tada bi na Cvjetnom trgu bila pozornica. Renato Đošić Renman, jedan od najstarijih živućih repera na ovim prostorima, i ja smo prvi rap odradili na Majskim danima ’83-e. Glazbu nam je samplirao DJ Toxic, to jest Igor Grgić, koji je kasnije postao i mnogo poznatiji domaćoj i stranoj publici”, priča Tomašević.
Ono što je zanimljivo za usporediti, posebno mlađim generacijama, je način na koji se tada izlazilo. Naime, zabava je počinjala u 18 ili 19 sati, i trajala je do 23 sata. Naš sugovornik priča nam da su nakon toga smetlari prali ceste, a poslije pola 12 rijetko se koga moglo zateći na ulicama. Iako nije bilo policijskog sata, mladi koji bi zalutali na zagrebačkim ulicama u te kasne sate nerijetko su bili otpraćeni kući od strane ”milicajaca”. Kućni se red poštivao, tako da se može zaključti da ustavari nije bilo klasičnog noćnog života. danas bi to više nazvali večernjim životom.
Iako je običaj bio da se sve zatvara u 23 sata, bilo je nekoliko klubova u kojima se moglo zabavljati i dulje. Tako su u to vrijeme Saloon i tadašnja Tropicana koja se nalazila u podrumu hotela Interkontinental (sadašnji Westin), uz možda još pokoji rijetki klub, radili do 2, pa nekad čak i 3 sata u noći.
Ova je slika praznih cesta u 23 sata nešto potpuno neobično za današnje pojmove, kada mladi ustvari u to vrijeme tek počinju izlaziti, a vikendima još duboko u noć Trg Bana Jelačića vrvi glasnim licima ozarenim od alkohola.
“Ljudi su se tada u klubovima ponašali potpuno drugačije nego danas. Mi ustvari nismo imali mnogo vremena kada je sve bilo organizirano od 19 do 23 sata. Tada bi se, na primjer, djevojke često grupirale, radili su se svojevrsni tuneli kroz koje se prolazilo. Imali smo krugove po klubu i ljudi su hodali po tim krugovima, drugi su ih promatrali okolo ili plesali. Bila je prilično smirenija atmosfera. Najgore što si mogao tamo napraviti je popiti pivo. Nije bilo nikakvih opojnih sredstava, nije bilo toliko točenja alkohola kao danas. U to vrijeme u klubovima zaista nije bilo većih problema”, prisjeća se Tomašević.
Ono što je bilo interesantno za to doba je da su postojale takozvane matineje. Neki su klubovi, poput Orlanda na Trgu Bana Jelačića, znali raditi u prijepodnevnim satima do popodne. Matineje su se održavale svaki dan za ljude koji su htjeli iskusiti taj doživljaj kluba u ranijim satima. U prostoru je bio mrak i muzika je svirala baš kao i u vrijeme kada se inače izlazi u klubove.
“Tada se počelo javljati i sve više DJ-eva. Jedan od kojeg sam i ja uspio učiti je Edin Džaferović kojeg smo zvali Dinko. Ja sam došao u tadašnju Trešnju istovremeno kad i Toxic koji je kasnije postao poznatiji publici. Famozno ime tih vremena je Slaven Balen, i danas vrlo omiljen DJ i radijski voditelj koji je ostavio jako veliki trag u clubbingu tog vremena. Mogu spomenuti i Hameda Bangouru koji je tada također bio na početku svoje Dj karijere. Bio je tu i Laki iz Lapidarija i Krcko iz Karake“, objasnio nam je Tomašević.
Osim za DJ-eve, osamdesete su poznatije kao zlatno doba jugoslavenskih bendova. Koncerti su se uglavnom održavali u Domu Sportova, iako su se znali pojaviti i na ponekom stadionu.
“Mi smo tada bili počašćeni time što je Zagreb zapravo bio centar Novog vala. Govorim to zato što su najveći uspjesi nekih popularnih grupa, poput beogradskih Idola, ostvareni upravo u Zagrebu. Zagreb ih je promovirao, to jest tadašnji Jugoton. Zagreb je ipak taj koji je imao jednu kvalitetu na višoj razini. Zagreb i Beograd su uvijek bili rivali što se tiče muzike, ali Zagreb je taj koji je imao jednu određenu dozu gospodske ozbiljnosti da sve upakira kako treba, tako da su i srpski izvođači, a zapravo i makedonski i bosanski, snimali jako puno marterijala upravo ovdje”, zaključuje naš sugovornik.
Slike osamdesetih godina s pravom bude jednu vrstu nostalgije, no upravo one za duhom vremena, za tim veseljem i posebnim osjećajem zajedništva i prijateljstva u zraku. Iako se kroz vrijeme više ne možemo vratiti, nadamo se da će metropola ponovo ugledati neka zlatnija doba budućnosti za mlade, te da će neke buduće vlasti omogućiti ponovo cvjetanje i bujanje mnoštva novih hramova zagrebačkog noćnog života.
