Kada pomislimo na simbole Zagreba, većina će nas reći da su to licitarska srca i Šestinski kišobrani. I nismo u krivu jer zaista licitarsko srce i specifični crveni kišobrani kao da odišu zagrebačkom povijesti.
Jedna od licitarki u zagrebu je i Nina Jecić, koja u svojoj radnji Licitar u Gvozdanskoj ulici na Trešnjevci izrađuje i prodaje unikatna licitarska srca i to već 22 godine.
Specifičnost licitarskih srdašaca jest u tome što su izrađeni od potpuno jestivih sastojka, priča nam Nina, no ipak to ne preporučuje jer kaže da su tvrdi.
“Licitarska srca lijepe se brašnom i vodom, nema nikakve kemije u njima, a finalni proizvod je samo suvenir. On više nije kolač kao što je bio prije 50 godina, tada su bili znantno mekaniji kao biskvitno tijesto. Danas je u pitanju slatko dizano tijesto koje se mijesi jako tvrdo da se licitar ne bi smrvio nakon tjedan dana”, priča nam Nina o svom zanatu.
No, malo tko zna da su se nekada licitari jeli. Smije se i kaže: “Danas nemojte, ali ako baš morate gricnuti i probati budite sigurni da se ništa strašno neće dogoditi!” Priča nam i kako su se nekada izrađivali licitari.
Ja ti darujem svoje srce, koga vidiš u njemu?
“Bojala su se prirodnim bojama, malo pekmeza od jagode da se srce zacrveni, a slikalo se po njima uglavnom bjelanjkom i šećerom”, kaže Nina i dodaje da su se davala samo u posebnim prilikama.
“Licitarsko srce bilo je simbol ljubavi, i to isključivo mladića prema djevojci i na proštenjima bi, recimo, mladić kupio to veliko licitarsko srce i poklonio ga djevojci u koju je bio zaljubljen. Onda bi rekao: “Ja ti darujem svoje srce, koga vidiš u njemu?‘”, otkriva nam Nina Jecić i napominje da je danas licitar znak pažnje i poštovanja.
Upozorava Nina i da je licitarsko srce vrlo specifično za naše podneblje i da nije samo suvenir Zagreba ili Zagorja već cijele Hrvatske. Imaju ga i druge zemlje, ali ovo naše se ipak razlikuje od ostalih.
“Ono ima žarko crvenu boju podloge, obavezno zelenu travicu, i cveteke, a u sredini je najbitniji element ogledalo, upravo zato što je on nekada bio simbol ljubavi”, govori nam Nina.
Turisti na Trešnjevci
Baš zato je licitarsko srce danas sjajan poklon, a upravo zbog toga odlučila se za izvoz svog proizvoda, ali i na suradnju s turistima.
“Naši kupci su bolje suvenirnice, izvozimo i van, a nekada smo pretežno izvozili u Australiju, pa Ameriku i Japan. Sad je malo zatišje zbog okolnosti ratnih i pandemijskih”, priča Nina no ni to ih nije usporilo već je rodilo novu poslovnu ideju.
“Radimo edukativne licitarske radionice, a uglavnom ih upisuju turisti, pa oni tu kod nas na Trešnjevci sjede, peku, lijepe, želatiniraju“, priča Nina i kaže da preko turističkih agencija nudi program licitarskih radionica.
“Onda se mi moramo obući u narodne nošnje, a to vam tu kod nas na Trešnjevci izgleda kao jedan mali Disneyland”, kaže i dodaje da “turisti to traže, dosta im je gledanja građevina, traže nešto drugo i nešto što nikada nisu probali”.
Kaže Nina, baš kao i svi obrtnici, da je nekada bilo bolje. Naime, prije su proizvodili između 10 do 15 tisuća licitara mjesečno, a danas tek pet ili šest tisuća.
“Kak je bilo dvije godine korone ‘ko preživi pričat će’, pa je sad počeo rat, ne možemo predvidjeti situaciju. I nekada nas je bilo četvero, danas smo samo kolegica i ja, tako da je neizvjesnost što će biti s 1. lipnjem, a kamo li za godinu dana”, zaključuje Nina, ali ne odustaje, pa će i dalje primati turiste u svoju licitarsku radnju na Trešnjevci i baviti se licitarenjem čiji je tradicionalni način izrade star preko 300 godina.
