Javnost ga smatra ekscentrikom, konfliktnom osobom, naslovnice puni plesom po rubu zakona, protjeran je iz Hrvatske jer je uhvaćen kako uživa u dimu marihuane. Obiteljski su mu korijeni hercegovački, a supruga je iz Rijeke. Vrlo plodan glumac i jak kritičar Vučićeve Srbije, puno bi se dalo pisati o tome tko je i što je Sergej Trifunović, no tijekom boravka u Beogradu u jeku prosvjeda, dok su se Beogradom orile “pumpaj” parole, bio je ugodan domaćin, otvoren i vrlo opušten te je za 7dnevno progovorio o glumi, kulturi i aktualnoj politici te prosvjedima koji tresu Srbiju.
* Vas ili vole ili ne vole, cijene ili ne. Istupate bez dlake na jeziku, nešto poput hrvatske Vedrane Rudan, to je balkanska ili životna škola?
Ah, tko to zna, krhko je znanje… Vjerojatno pomalo od svega. Mogao bih lakonski reći – hercegovačka krv, ali osjećam da sam manje čovjek ako šutim na nepravdu, glupost, licemjerje. U svakom sam slučaju uvijek prezirao onu “pametniji popušta”. To možda vrijedi u kafanskim razgovorima, ali trenutno stanje u srpskom društvu nedvosmisleni je pokazatelj koliko je opasno da pametniji popusti agresivnoj gomili glupana, a glupost je uvijek agresivna.
* Kultura nigdje nije blistava, jesmo li se kao društvo kulturno urušili, kako diše kultura u Srbiji? Spremate li nešto novo na daskama ili filmu?
Kultura, kao i prosvjeta, ovim glupanima uopće ne odgovara. Štoviše, smrtni im je neprijatelj. Što će agresivnim glupanima bilo tko tko razmišlja svojom glavom? S trenutnim odvajanjem od ukupnog državnog budžeta cijelih 0,62% za kulturu, a pritom imamo ministarstvo za kulturu i informiranje, što znači da za državnu medijsku skrb ide 70% od tih 0,62%, jasno nam je rečeno šta agresivni glupani na vlasti misle o kulturi. Mi smo u poziciji ranih kršćana koji se okupljaju po katakombama. Uvijek se nešto radi, ali to kako se radi i s kojim sredstvima, to je druga, tužna priča.
* Jeste li pogledali film Nebojše Slijepčevića nominiran za Oscara? Pumpamo kulturu crnom prošlošću, no ni budućnost nam nije bolja, kao da je lakše kompenzirati budućnost vraćajući se u te devedesete.
Nažalost, nisam. Čuo sam da je izvjesni hrvatski službenik izjavio da Nebojša Slijepčević više nikada neće dobiti pare da snimi neki film. To je upravo dokaz koliko nam je suočavanje s više nego crnom prošlošću nužno. Nećemo mrdnuti ako se dobro ne pogledamo u oči.
* Stječe se dojam da je srpska kinematografija produktivnija od hrvatske, no može li se živjeti ili preživljavati od kulture?
Jedno su vrijeme svi moji intervjui u hrvatskim medijima počinjali rečenicom novinara: “Kako objašnjavate da su srpski filmovi mnogo bolji od hrvatskih?” Moj je odgovor posljednjih desetak godina da to uopće nije tako. Naprotiv, upravo je obrnuto. Da biste napisali knjigu, potrebni su vam papir i olovka, da biste snimili film, potreban vam je novac. Kad je Hrvoje Hribar sredio HAVC, počeo je uzlet hrvatskog filma. Kad je srpska država objavila rat kulturi, ubrzan je sunovrat srpskog.
* Je li vam kontroverzni “Srpski film” otvorio ili zatvorio vrata? Pojam kontroverzan osobno mi je ispran jer se očekuje ta metodologija stabilnog, konstruktivnog i zdravog, dok se s druge strane, daleko od javnosti, susjeda, događa upravo ono što se negira, sumrak ljudskog uma. Film ima vrlo duboku psihopatološku dimenziju, no sve je to nekako tu u našim glavama, samo nitko to ne želi vidjeti, zar ne?
Pa, ne bih baš rekao nitko. Tarantino je poslao e-poruku produkciji i zamolio za kopiju filma. William Friedkin je, kad je dobio nagradu za životno djelo u Veneciji, govorio da je to najfantastičnije djelo koje je pogledao u posljednje vrijeme, ta snimka postoji i na Youtubeu. Walter Hill i John Carpenter hvalili su ga na Twitteru. Marilyn Manson me je molio da gledam s njim film koji mu je dao Eli Roth rečenicom: “Natjerali su me da se stidim ‘Hostela’.” Manson zna film napamet, doduše na engleskom, što je posebno smiješno. Film je šokantan, zato neprijemčiv. Kada sam pitao Acu Radivojevića, scenarista, kad se ovo događa, njegov je odgovor bio: “Pet minuta ispred.” I evo nas, petnaest minuta ispred, ako se okrenete oko sebe, možda ćete uvidjeti da je “Srpski film” još malo pa produkcija Walta Disneya. Svi smo mi, izgleda, zaboravili pojam metafora. Nije mi ništa donio ni oduzeo.
* Vaš je politički aktivistički angažman upečatljiv. Kako gledate na Srbiju sada? Kako vidite rasplet studentskih prosvjeda koji su kulminirali i izazvali domino-efekt, jer Vučić kao da preživljava na drugom planetu, osim kad treba izvući teško naoružanje?
Moj politički angažman moj je posljednji napor da učinim nešto za svoju jedinu zemlju, koju otimaju i unakazuju besprizorni, zli idioti. Radije se kajem zbog nečega što sam učinio nego zbog nečega što nisam učinio. To mi je donijelo najviše štete u životu, dosta neprijatelja, paradoksalno, među prijateljima. Sa svim onim: što će to tebi, ti si glumac, bla, bla, bla. Jesam, ali sam prije svega čovjek. I kao čovjek, nisam mogao gledati sve to, jer da jesam, kakav bih ja to glumac bio? S kojim bih pravom smio izaći na scenu i pretenciozno sipati nekakve istine, a u životu šutim i smješkam se napaćenom narodu s naslovnih stranica? Automatski bih postao zabavljač i prestao biti glumac. Kako će se ovo završiti? Kako jedino i može. Kako se uvijek završava u povijesti.
* Očito je da se ovo moralo dogoditi, no postoji li neka druga i drugačija opcija za Srbiju? Kada će i hoće li Srbija pod Vučićem odabrati želite li u EU ili ostati u ovoj poziciji? Teško je sjediti na dvije stolice…
Iskreno, ni EU nije učinio apsolutno ništa da nas približi sebi. Oni na svako zlo koje nam se dogodi samo “izražavaju zabrinutost”. Toliko su se puta zabrinuli da se bojim da, ako EU zbog nečega prestane postojati, to će biti od zabrinutosti zbog zbivanja u Srbiji. Umrijet će zbog zabrinutosti. S druge strane, ta im zabrinutost općenito ne smeta da baš u Srbiji, zbog koje su toliko zabrinuti, odluče eksperimentalno iskopavati litij, jer to ne rade nigdje u Europi, kako ne bi ovisili o Kinezima. U biti, oni nas tretiraju kao deponij i dobar zračni prostor između zemalja s ruskim utjecajem. Đura Jakšić 1864. spjevao je pjesmu Europi. Pročitajte je, zapanjujuće je moderna.
* Zanimljivo je koliko je teško otrgnuti se od retorike neprijatelja s obiju strana kada se trese tlo pod nogama.
Geopolitička situacija nije bajna, no nametanje te huškačke retorike do psihoze masa je kritično, osobito ako se počne nadmetati “čiji je veći” arsenal, kao da iz prošlog vremena ništa nismo naučili, pa ni zapamtili. Retoriku ni jedne strane ne pasem. Uopće, ne pasem političke retorike. Hoće li me to sačuvati? Što bi rekao moj drug Balša Đoga, sin čuvenog pjesnika Gojka Đoge: “Znaš, ako nas budu gađali, nećemo osjetiti ništa, vidjet ćemo samo neko svjetlo. A rijetki preživjeli do kraja će se svojih malih života svađati jesu li nas gađali Ameri ili Rusi.”
Trifunović uhićen na hrvatskoj granici: Sve je krenulo zbog psa, častio policiju uvredama
* Imate vrlo napoleonski iskompleksiranu predsjednicu skupštine Brnabić, ratobornu u svakom pogledu, iako, kad podvučete crtu, kao da ima stvarno velik problem sa svojim identitetima ili je podvojena ličnost pa nije u koliziji sa sobom.
Zapravo je nitko i ništa.
Imate li političkih ambicija, jer ne djelujete kao promatrač? Ima li akademska zajednica kapaciteta povesti Srbiju dalje, u budućnost kakvu zaslužujete, ili je i tu situacija “win – win” s obzirom na umreženost političkih struktura, tu hobotnicu koja je kriva za krizu društva u svim aspektima?
Ja sam dvije i pol godine bio predsjednik tada jedne od dviju opozicijskih političkih stranaka, Pokreta slobodnih građana. U trenutku kad je narod kolektivno bio na koljenima, a opozicija ubijena, faktički nije postojala, moj je zadatak bio da preživi baklja i da što više ljudi angažiram kako bi se borili. Situacija je tada bila potpuno suprotna od ove, ljudi su bili uplašeni, što god to značilo, morao sam ih sve tražiti, urlajući kako će nas ovo zlo pojesti. Zlo je uzelo maha, na mnogo stvari nismo reagirali kao narod i kao društvo, mi zapravo nismo imali društvo, samo neko stanovništvo. Ova situacija jednako je nevjerojatna koliko i krajnje logična. Sretan sam što je upravo akademska zajednica ustala jer nisam vjerovao da je općenito imamo. Dogodila se normalna stvar: smjena generacija. Samo što su imali dobar moment. Kako će se ovo odvijati i konačno završiti, vidjet ćemo. Za početak, dobili smo društvo, i to je jako dobro. Meni čak, usuđujem se reći, i više nego dovoljno. Idemo u dobrom pravcu. Zapravo sjajnom. Nemam apsolutno nikakvu namjeru baviti se politikom. To je najgadniji posao kojim sam se bavio. Želim živjeti u zemlji koja mi omogućuje da se dostojanstveno bavim svojim poslom.
