Jutarnja mozaična emisije “Dobro jutro, Hrvatska” već više od trideset godina, točnije, pune 33 godine, svakodnevno budi naciju i unosi pozitivnu energiju u domove diljem zemlje.
Ova kultna emisija Hrvatske radiotelevizije kroz tri desetljeća emitirana postala je jedna od najomiljenijih domaćih emisija za što su zasigurno zaslužna i brojna voditeljska lica koja su tijekom godina prošla kroz emisiju.
Jedno od njih je i ono voditeljice Zlate Mück Sušec koja je sada u razgovoru za Zagreb.info otkrila je li se nakon devet godina rada na “Dobro jutro, Hrvatska” naviknula na ranojutarnja buđenja, s kim je od kolega voditelja najzabavnije u studiju, uspiju li ona i suprug Saša Sušec uz sve svakodnevne obaveze pronaći vrijeme i za sebe, ali i kako se najradije opušta kad završi onaj poslovni dio dana.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
“Nije mi teško ni kad alarm zazvoni u 5:01”
Za početak, vidjeli smo da ste bili na kratkom odmoru u Barceloni. Kako vam se svidio grad? Jeste li uspjeli napuniti baterije za nove radne izazove?
Barcelona je uvijek dobra ideja. Sad smo prvi put bili u punom sastavu i bilo je fantastično.
Gledatelji “Dobro jutro, Hrvatska” s oduševljenjem su dočekali vaš povratak u emisiju koju vodite zadnjih devet godina. Jeste li se do sada već naviknuli na ranojutarnja buđenja?
Sjećam se da sam to pitala Meštra kad sam se tek pridružila ekipi Dobrog jutra i sjećam se kako mi je brzo i kratko odgovorio – NE! Ja nisam jutarnji tip, nisam od onih koji se sami od sebe bude i ustaju u 6:00, volim dugo biti budna i onda dugo spavati ujutro.. Ali, s obzirom na to da volim ovaj posao, ovu emisiju i ekipu s kojom radim… Nije mi teško ni kad alarm zazvoni u 5:01 niti kad se, zimi, po mraku šuljam po stanu i izlazim na prstima da nikoga ne probudim.
Osim što znaju da se morate rano probuditi, gledatelji baš i nemaju dojam o tome kako izgleda jedan vaš radni dan pa možete li nam ga ukratko opisati?
Nema pravila, nijedan nije isti i to je još jedna stvar koju jako volim kod svog posla. Zna biti hektično, ali uz dobru organizaciju i rokovnik pri ruci (da, old school, znam, ali i dalje sa sobom nosim planer, olovku i marker) sve se može. Kad vodim emisiju sve počinje prije 6:00, najčešće mokre kose dolazim u garderobu pa trčim u šminku pa se zapričam s našim dragim kolegicama pa trčim u studio i onda od tamo, uz dva odlaska po kavu, ne mrdam do kraja emisije. Poslije se svi nađemo na kolegiju na kojem analiziramo emisiju i dogovaramo se za sljedeći dan. A onda dalje, ovisi. Kombiniram vožnju do glazbene škole, tipkanje i slanje mailova iz auta ili kafića preko puta, odlazak na tržnicu i u dućan, dogovore za snimanja, pregledavanje materijala, kuhanje ručka, čitanje scenarija, odlazak po dijete u vrtić i onda je kraj. Poslije 16:00 me (poslovno) nema, osim u iznimnim situacijama. Ako imam još neko vođenje izvan televizije i to ubacim… Eto, zato rokovnik. I još nikad ništa nije zagorjelo!
Zlata Mück Sušec otišla iz Hrvatske: Omiljena HRT-ova voditeljica iznenadila objavom
“Kad radite s uigranim timom, to sve glatko prođe”
Vjerujem da biste teško odgovorili na pitanje s kojim vam je kolegom iz emisije najdraže raditi, ali možete li nam otkriti s kim je najzabavnije u studiju – Davorom, Mirkom ili pak Ognjenom?
Onim čije ime ima 5 slova! Uvijek to pitanje i uvijek isti odgovor, haha. Ma super nam je u studiju. Najponosnija sam, zapravo, na to što se svi tako dobro slažemo i što se već razumijemo “na mig” jer u emisiji uživo bude izvanrednih situacija i onda, kad radite s uigranim timom, to sve glatko prođe, jedno šaputanje u uho iz režije (nekad i više, ako ne poslušamo iz prve, pozdrav urednicama), jedan pogled i sve riješimo.
Tijekom snimanja emisije dogode se i razne nepredviđene situacije, trenutci kojih gledatelji pred malim ekranima nisu svjesni, što je vama možda ostalo najviše u sjećanju, nekakva anegdota sa snimanja “Dobro jutro, Hrvatska”?
Uh. Teško pitanje. Bilo je nezaustavljivih provala smijeha, uglavnom s Davorom; jednom zbog debele muhe koja nam je cijelu emisiju letjela po studiju pa sletjela nekom na glavu, jednom zbog papira koji su mi se rasuli po podu sekundu prije nego što smo se uključili uživo…
Osim snimanja DJH, zadnjih godina radite i na emisijama vezanim uz Doru i Eurosong. Što vam predstavlja veći izazov?
Izazovnije je na Dori i Eurosongu jer sam “sama svoja majstorica”, ne dobivam pripremu ni scenarij nego sama sve osmišljavam. Zovem natjecatelje, dogovaram mjesto i vrijeme snimanja pa ih opet zovem i ispitujem kako bih se pripremila za razgovore s njima za emisiju “Ususret Dori”, a ove godine smo snimali i podcast Dora pa sam se i u to bacila. Na Dori radimo intervjue za društvene mreže nakon nastupa, reportaže za Doru.. I evo, ove godine ponovo i dokumentarac o pobjedniku Dore. Sve to iziskuje puno pripreme, puno razgovora i onda opet pripreme finalnog proizvoda, ali je lijepo, zabavno i s obzirom na to da ja jako volim razgovarati i družiti se s ljudima, u tome uživam.
“Svaki dan nosi razne izazove”
S obzirom na to da se bliži Eurosong, hoćete li i ove godine gledatelje izvještavati iz grada domaćina, odnosno, Basela?
Hoću. Iako ove godine idemo kasnije (urednica Maja Tokić, snimatelj/montažer Tomislav Pović i ja) javljat ću se u Dobro jutro, Kod nas doma i Dnevnik. Ove godine ne snimamo dokumentarac o gradu domaćinu (što smo radili iz Torina, Liverpoola i Malmöa), ali HRT priprema posebnu emisiju uoči finala Eurosonga pa ćemo i za nju pripremiti nekoliko reportaža iz Basela.
Rad na televiziji zna biti poprilično intenzivan i zahtjevan, vi ste u ovom poslu već više od dva desetljeća, što vam predstavlja najveći izazov?
Svaki dan nosi razne izazove. Jedno je pohvatati tehničke dijelove, a drugo znati brzo reagirati, opustiti goste koji možda imaju tremu, razgovarati o različitim temama… To je možda najizazovnije, prebaciti se iz, primjerice, neke medicinske teme na nogomet pa na inovacije, nakon toga na razgovor s glazbenicima, onda na nove zakone i na kraju na temu okoliša. Sad izmišljam, ali bude puno različitih tema i gostovanja u ta tri sata koliko traje emisija. A opet, jako je lijepo kad vam gosti kažu da im je bilo ugodno i da su došli s tremom, a odlaze opušteni, a gledatelji jave da su uživali u emisiji.
Vjerujem da ste u karijeri imali razne i lijepe i manje lijepe trenutke, što vam je možda bio najteži trenutak do sada?
Razgovor o nerazumijevanju okoline prema djeci koja boluju od raka. To je jedan od onih razgovora kad slušaš i ne vjeruješ što čuješ, istovremeno bi plakao i vikao. I na Ponosu Hrvatske Duško i ja znamo gutati suze.
“Puna sam talenata, ali ih još nisam otkrila”
I vi i suprug radite u medijima, s obzirom na prirodu ovog posla, kako usklađujete sve privatne obaveze? Uspijete li imati vrijeme za sebe?
Iako ga tako predstavljaju, Saša ne radi u medijima sad već punih 7 godina. Najčešće nedjeljom svi zajedno radimo plan za tjedan pred nama pa onda još uz večeru svaki dan prolazimo kroz to što nas čeka sljedeći dan, tko ima rođendan, tko ide na sport, koga treba i kamo voziti, koga neće biti dugo, koji su ispiti…
Kad vas ne gledamo na malim ekranima, kako najradije provodite slobodno vrijeme? Imate li neki skriveni talent za koji ne znamo?
Puna sam talenata, ali ih još nisam otkrila. Volim biti baš jako aktivna, ali onda i mir i tišinu. Druženje s obitelji i prijateljima, kuhanje, čitanje, ispijanje kave na terasi, igranje nogometa s dečkima, duge šetnje, babinjaci s curama, obiteljska filmska večer koju imamo svaki tjedan, biljke na terasi (moja džungla, kažu dečki)… Sve to volim i sve me to čini sretnom. I naša putovanja, da. U tome svi baš jako uživamo.
