Povodom kraja godine donosimo vam pregled najčitanijih članaka na portalu Zagreb.info. Ovaj članak o Jeleni Perčin nalazi se na prvom mjestu najčitanijih članaka. Objavljen je 19. studenog 2024. godine i pomeo je sve pred sobom Radi se o intervjuu s Jelenom Perčin koji je za Tjednik 7dnevno realizirala kolegica novinarka Janja Franko.
Snima novu seriju “Sjene prošlosti” svaki dan. Nedjeljom su uvijek slobodni. Nekad dobiju i subotu. To iziskuje mnogo truda s obzirom na to da ima troje djece različitih uzrasta. Lota ima 15 godina, Maša šest, a Jakša četiri.
Pamtim je iz Dubrovnika. Ne mogu se sjetiti jesmo li se poznavale. Bilo joj je nekih 19 godina. Kupala se na Buži. Unatoč svim ljudima ondje, bila je nekako svoja. Ležala bi u vodi, onako prelijepa, i gledala u nebo.
Mama je iz Konavala, otac iz jedne od najljepših kuća na Lopudu. Prošla je rat, spalili su joj kuću u Konavlima, gdje su joj živjeli djed i baka. Spletom okolnosti u 21. godini počinje se brinuti o cijeloj obitelji.
* Vaš otac Zdravko Perčin bio je izrazito protiv toga da idete na Akademiju, iako je sve te ljude upoznao u svojim čuvenim restoranima.
Moji su roditelj bili zaljubljenici u teatar. Vodili su me u kazalište kao dijete, tata je čak kao student imao i neke poslove u Kerempuhu, tako da je od rane mladosti bio okružen tim glumačkim miljeom. A s obzirom na to da je imao svoje restorane, stalno se kretao među glumcima. No prema bližnjima je imao nekakav inat…
* Kakav inat?
Meni je zapravo bubu u uho stavila profesorica hrvatskog u srednjoj školi. Mnogo sam se puta u životu selila. Osnovnu školu završila sam na otoku Lopudu, a onda sam krenula u gimnaziju u Dubrovnik. No na polugodištu prvog srednje preselila sam se u Zagreb. Zapravo, preselila se cijela moja obitelj. Budući da smo imali izvanškolske aktivnosti poput novinarske i dramske, profesorica iz hrvatskog natuknula mi je da bih se trebala okušati na Akademiji, bila je uvjerena da imam smisla za to.
Istina, jedan od dražih hobija bilo mi je čitanje, uz to sam voljela ići u kazalište, voljela sam i pisati, svojedobno sam pisala poeziju i članke, što je ostalo u školskim novinama. Nisam išla dalje od toga. Inače sam bila vrhunska matematičarka, zapravo izraziti prirodnjak. Bila sam jako dobra u fizici, a sve ovo drugo bila je strast. Profesorica koja mi je predavala fiziku bila je jako tužna kad sam poslije upisala Akademiju, rekla je da ćemo izgubiti veliku matematičarku.
A mene je, zapravo, najviše motiviralo to što je mom tati sve bilo prihvatljivo osim toga da budem glumica. Samo je tomu rekao ne. Imajte na umu da je to bilo vrijeme puberteta, imala sam inat prema njemu. To je ono doba u kojem imate potrebu provocirati svoje roditelje, kad ih želite povrijediti.
TV muž Jelene Perčin iskreno priznao: ‘Supruga me je upozorila da će se to dogoditi’
* Kako je reagirala mama?
Mama i tata još su bili u braku. Ona je bila podrška, ali nije previše ulazila u taj naš sukob. Kada sam upisala Akademiju, on je silom htio da studiram parvo, i tu i u Heidelbergu. U Heidelbergu sam zaista dobila stipendiju kao jedna od samo nekoliko ljudi na svijetu. Ondje sam upisala međunarodno pravo i diplomaciju. Prvo sam upisala Heidelberg jer oni imaju ranije prijamne, a onda sam izašla na prijamni i u Zagrebu. Također sam na Filozofskom upisala kroatistiku i komparativnu. Prijamni za Akademiju bio je tek u devetom mjesecu.
* Heidelberg vas nije privukao?
Bila sam zapravo jako nezrela i nisam bila svjesna kakav je uspjeh upisati se na taj fakultet. Tu veliku stipendiju dobiva samo četvero ljudi na svijetu. Kad sam odlučila ići na prijamni, našla sam i “part time job” u knjižnici. Zatim sam odlučila zamoliti ih da mi to zamrznu na godinu dana, da vidim malo kako je na Akademiji, pa bih onda došla. Zvala sam referadu, a gospođa koja se javila bila je zgrožena. Rekla mi je: “Znate li vi koliko se ljudi prijavilo i koliko ih je na listi čekanja za vaše mjesto? Ne dolazi u obzir da postavim takvo pitanje.”
* I tako ste ostali na Akademiji. Nikada nećemo znati jeste li dobro izabrali…
Da, izabrala sam Akademiju. Ne treba razmišljati o onome što je bilo. Tako je valjda trebalo biti. Iako, gluma je veoma zahtjevna i intenzivna, pogotovo kad imaš troje djece. Tako sam si koji put rekla: mogla si biti u nekom uredu. No upisala sam Akademiju, a tata se užasno naljutio. Za prijamni sam se spremala potajno. Spremale su me Helena Buljan i Nataša Dangubić. Mama je znala, ali ne sve. Nisam ja baš u to vrijeme puno komunicirala s njima.
Kad je tata doznao, izbacio me je iz kuće. Spavala sam kod prijateljice u Zagrebu, baš je bilo gadno. Znam da je tata sreo pokojnog profesora Joška Juvančića i bio je jako ljut na njega. Rekao mu je: “Kako mi nisi rekao da mi je mala na prijamnom?” A Joško mu je odgovorio: “Kako ti mene nisi zvao i rekao ‘moja mala je na prijamnom, daj malo pogledaj’.” Tata se nije dao: “Zadavio bih vas da sam znao da ona ide na prijamni, ne biste vi nju vidjeli.” Bilo je baš tako. Dandanas nije se s time saživio. Kao, prihvatio je, no mislio je da će to prestati, da će me proći pa ću upisati nešto drugo. Nije znao da te gluma obuhvati.
Došao mi je na predstavu na diplomskom ispitu, no rekao je da je to grozno. To je malo gledalište na Akademiji i sve škripi, a on demonstrativno izlazi usred ispita. Drugi put je došao nakon mnogo vremena, na moju prvu predstavu u zagrebačkom HNK-u. Nakon predstave sam ga pitala: “No, kako ti je bilo?” Odgovorio mi je: “Pa lijepo si me usosila. Došlo mi je da se dignem, ali ne mogu, u kolicima sam.” I danas, iako je jako bolestan i teško komunicira, pita me: “Jesi li još glumica?”
Muž Jelene Perčin iz Sjena prošlosti zaintrigirao objavom: ‘Nekad moraš puknuti, treba to izdržati’
* A kakva je mama danas?
Mami je bilo drago, ali ništa specijalno. Nisam bila odgajana da se prati svaki moj korak i da se plješće svemu što napravim. To nije bio princip odgoja. Uvijek su se razvijali neki kriteriji, uz to je došla i moja samokritičnost. Moja mama pripada generaciji koja je voljela neki drugačiji teatar. Nedavno je gledala “Genijalnu prijateljicu”. To je jedina predstava koju je pogledala otkako sam ja u HNK-u, a ondje sam već deset godina. Moja je majka fonetičarka i jako joj smeta način na koji se danas govori. Onda mi je rekla: “Ma nemam ja koncentracije. Ne mogu dolaziti tamo da bi mi netko fufljao i tlačio me. To su dva, tri sata mog života.” Tako da, eto, više ne dolazi.
* Odakle su vam roditelji?
Mama Jelena je iz Konavala, a otac je s otoka Lopuda. Upoznali su se u Zagrebu kao studenti. Nakon 25 godina su se rastali, ali su ostali u dobrim odnosima. Mama nije voljela kuhati, a tata je bio veliki ljubitelj dobre kuhinje i kuhanja pa sam i ja pokazala sklonost tomu. No ja sam bila dosta uz baku, maminu mamu, koja je divno kuhala i zapravo mi je bio gušt kuhati. Tako sam preuzela tatinu funkciju. Mama ne voli kuhati i meni je to potpuno normalno.
Inače, otac se služio raznim metodama odgoja, a oboma im je veoma važno bilo obrazovanje. S te su mi strane puno pružili, no s druge im je jako važna bila disciplina. Ljeti bi me poslali u koledž u Londonu na učenje jezika, a kad bih se vratila, mogla bih raditi s njim u restoranu ili naći neki drugi posao. Kasnije, u Zagrebu, bila sam mu ispomoć i nije mi davao puno praznog hoda. Čim bi došli praznici, ajde ti nešto radi. Tako sam u doba puberteta ljeti bila na recepciji ili u lokalnom muzeju na Lopudu, samo da nisam s njim. Ali sam morala nešto raditi. Kad sam radila s njim, bilo je spartanski. Znao mi je zavrtjeti tacnu pod nogama, da vidi jesam li koncentrirana.
Tako bi me, na primjer, poslao u dućan točno po ono čega nema. I onda ti posudi, odi u nečiji vrt, ali uvijek moraš imati plan B, nema odustajanja. Tada sam mislila da su moji roditelji najgori na svijetu. Mama je podržavala tu vrstu odgoja. Danas sam im jako zahvalna. Zezam se, ali je istina da sam se prvi put na Lopudu okupala uz zalazak sunca tek u dvadesetima. U tom razdoblju, dok sam bila s roditeljima, morala sam se vratiti s plaže do 18 sati. Morali su se zaliti gardini i morali su se postaviti stolovi za večeru. Super su mi to iskustva.
* Rad s gostima…
Uvijek sam bila zainteresirano dijete i bila mi je fora upoznavati različite ljude. Osim toga, imaš neke odgovornosti pa stekneš i neke radne navike. Svašta naučiš, i baratati novcem i vrijednost novca.
* S dvadeset i jednom godinom dogodio se raspad sistema.
Splet okolnosti. Vrlo sam se rano počela financijski brinuti za cijelu svoju obitelj pa je sreća što sam tako rano počela raditi. Nakon prve godine Akademije dobivala sam narudžbe za reklame, bilo ih je mnogo.
* Što se, zapravo, dogodilo? I koliko je to trajalo?
Trajalo je dugo. Znate, u tom trenutku ne razmišljate, dajete neki svoj maksimum kao da obavljate zadatke. Inače nisam tip koji se puno pita. Kad se nađete u takvoj situaciji, činite sve što možete. Nema puno mistifikacije. Da, otac se razbolio. Posao od kojeg se živjelo nestao je, a ostali su krediti, ostala su razna potraživanja. Mama se vratila poslu u struci, ona je profesorica književnosti i fonetike. Trebalo je vremena da se sve uhoda, nije to išlo preko noći.
Jelena Perčin zaintrigirala izjavom: ‘Istina je, mogu nekog željeti, ali’
* Prelijepu kuću na Lopudu u kojoj ste praktički rođeni i vi i vaš otac i preci bili ste prisiljeni prodati…
Da, to je bio jedan od težih trenutaka u životu. Ali u tom trenutku nije bilo puno izbora, nešto se moralo učiniti i izabrao si manje zlo. To nije bila stvar kuće kao nekretnine nego pitanje identiteta. Svima nama. To je onaj bolni dio. I to je nešto što uvijek nosiš sa sobom, ali život ide dalje. Poslije sam jednom spavala u njoj, bliska sam sa sadašnjim vlasnicima, ali to više nije ta kuća. Jer kuću čine ljudi. No ne želim promatrati život kao polupraznu čašu. Bitno je da smo zdravi, da smo dobro. Nije to parola, zaista je tako.
Možeš zdravo preživjeti i te životne brodolome u smislu da ne ostaneš frustriran. Da ne ostaneš zarobljen u tom gubitku. Ostane neka povreda, no ako si ovladao umijećem življenja, možeš se nositi s mnogim stvarima. Puno sam razgovarala s bakom, djedom, svim precima koje sam zatekla žive. Ljudi svašta prođu. Nama je suvremenost donijela lagodnost života, ali čula sam raznih priča.
Doživjela sam i rat, prošla sam tu traumu i kad smo izgubili kuću u Konavlima koja je u ratu spaljena. Imala sam 11 godina i baš se svega sjećam. Bila sam vezana uz Konavle. Poslije smo je sagradili iz pepela, ali to više nije to. Moji baka i djed već su bili u godinama i nastavili su živjeti ondje. To je inače bilo cijelo gospodarstvo, a država je obnavljala minimalnu kvadraturu. Puno je toga otišlo.
* Imate li braće i sestara?
Imam dva brata. Luka je deset godina mlađi, sada završava specijalizaciju na kardiologiji. Veoma smo bliski. Kad je bio mali, roditelji su radili i ja sam se dosta brinula o njemu. Tako se stvorila bliskost koja je ostala do dana današnjeg. Pomagala sam mu za vrijeme studija i upućivala ga za život. Tata je poslije razvoda dobio sina Mateja. Svi smo veoma dobri.
* Vaš je otac inženjer elektrotehnike?
Ali ga kuhanje silno veseli. Njemu su ribanje i kuhanje hobi, a iz hobija je napravio profesiju. Inače je bio fenomenalan matematičar i fizičar. Mi smo vrlo malo spavali, navečer bismo organizirali natjecanje da vidimo tko će prvi riješiti zadatak. Jako je složen taj odnos s njime. S mamom također jer su oboje slojeviti ljudi i veliki individualci. Poticali su me da budem svoja, da se znam izraziti i da se borim za svoje ideale jer su oboje bili takvi. Nisam konvencionalno odgojena, a ipak, jako se osvještavala vrijednost tradicije i podneblja u kojem sam odrastala.
Jako se njegovala ta kategorija autentičnosti. Da čovjek bude dosljedan sebi, da bude to što je. Danas je malo autentičnih ljudi. Mene su odgajali da pripadam sebi najviše. Nisi definiran geografski, društvom, nego sebi daješ definiciju. Osobno bih mogla živjeti bilo gdje na svijetu. I da mi netko kaže “nećeš biti glumica”, rekla bih “pa dobro”. Nisam u tom smislu nalijepljena.
* Osjetila sam da ste jednostavno svoji…
U ratu sam kao izbjeglica sama došla u Zagreb. Tata je vjerovao da, ako u ratu ne živimo zajedno, veća je šansa da preživimo. Mene je udomila jedna obitelj, sada smo jako bliski. Imala sam jedanaest godina. Doputovala sam sama, a nije bilo telefona. Došla sam u Zagreb 1991., ostala devet mjeseci. Ponovno sam došla 1996. kad je rat završio. Tada smo se svi našli u Zagrebu. Tata je bio u vojsci, mama je tri mjeseca prije rodila brata. Tada je bila na Lopudu, otišla ja kad je shvatila da je prekomplicirano živjeti s malom bebom u Konavlima. Meni je to bila ogromna trauma i ja sam se iz neke dječje perspektive postavila: ha, sad treba biti hrabar, odgovoran.
Poznata domaća glumica o Jeleni Perčin: ‘Privatno ju stalno zovem vještica’
* Jeste li otprije poznavali te ljude kod kojih ste bili u Zagrebu?
Ne, nisam. Oni su se ponudili. Imali su jednu curicu mojih godina, a isto je tako njezina sestra koje je bila malo starija otišla u Ameriku, gdje su je također prihvatili neki ljudi. To je trajalo sedam, osam mjeseci. Kad se smirila situacija u Dubrovniku, vratila sam se i nastavila pohađati osnovnu školu. Bilo je tu puno šokova. Prvo, nisi imao kontakt, zatim, pitao si se što je s tvojom obitelji, što im se događa…
* Jeste li bili svjesni što se događa?
Da, naravno. Kad sam odlazila u Zagreb, već sam znala da smo izgubili kuću u Konavlima.
* Vaša djeca…
Uvijek sam se nadala da ću biti mama. Imala sam mlađu braću i dosta sam rano ušla u ulogu mame. Zapravo mi je divno jer ih imam troje.
* Jesu li povezani unatoč razlici u godinama?
Jesu, svakako. Lijepo je vidjeti koliko su s jedne strane različiti, a s druge ih vežu neke spone koje se razvijaju kako odrastaju i meni je to velik izazov. Ovaj organizacijski dio uvijek se nekako složi. Ali, kako ih odgajati, kako skužiti njihove karaktere, to je već izazovnije, a to moram sama.
* Koliko su različiti?
Potpuno su različiti. Tri različita bića kojima treba pristupati na drugačiji način. Postoje univerzalne stvari u odgoju koje njegujem, ali oni zapravo komuniciraju na drugačiji način, pokreću ih drugačije stvari. I svatko je u različitoj fazi. Pogotovo u pubertetu koji ima neke svoje izazove. Maša je pred školom i došla je do neke druge svijesti. Jakši su tek četiri godine. Svatko ima svoje potrebe i treba ih uskladiti.
* Imate li tetu čuvalicu?
Imam kad radim. Lota je u školi, Maša u vrtiću, ali meni ni škola ni vrtić ne pokriju radno vrijeme. I još imamo radne vikende. Tako da bez tete čuvalice ne bih mogla funkcionirati.
* Ima li kakvih napetosti?
Ima, naravno. Te su napetosti dio njihova odrastanja i njihove bliskosti. Nekad je zabavno gledati te njihove sukobe. Svatko se bori za svoj prostor i mijenja prevlast i tu čovjek puno uči o sebi.
* Koji su znakovi u horoskopu?
Lota je bik, Maša je lavica, a Jakša strijelac. Svi su dominantne ličnosti. Jakša je možda, zasad, najpitomija narav. Cure su žestoke. I karakterno su žestoke, a Jakša je najmekši. Lota i Maša jako su svoje. Maša je najnametljivija. Lota je svoja i ona je promatrač. Maša mora zaplijeniti svačiju pažnju, a Lota to radi drugačijim metodama. Jakša je najmekši i lako se prilagođava.
* Kako je tekla vaša karijera?
Bila sam najprije u HNK-u Osijek, zatim sam se prebacila u HNK Zagreb. Ovako, kad pogledam unatrag, mislim: svi mi dobijemo ono što nam pripada.
* Kako?
Nikada nisam gajila ambicije zbog kojih bih bila zahtjevna prema sebi. Želim reći da ne postavljam uvjete. Uvijek sam se prepuštala onomu što će se dogoditi bez grča. Koji god bi posao dolazio, uvijek bih zastala na njemu. Bilo mi je jedino važno da ga u profesionalnom smislu dobro odradim. Onda su se nekako tako stvari i događale. Počela sam raditi dosta rano. Mi smo bili jaka generacija na Akademiji – Jadranka Đokić, Nataša Janjić, Dijana Vidušin, Jelena Veljača, Renata Sabljak i ja. Nas šest.
Dečki su bili Frano Mašković, Amar Bukvić, Mislav Čavajda, Živko Anočić, Ivan Glowatzky. Brzo smo počeli raditi. Tada je bila samo zagrebačka akademija i mi smo zarana stjecali radne navike. Svi smo bili zaljubljenici u teatar. Televizija, film, to se kasnije počelo događati. Godinama sam radila u Virovitici, u Požegi, nije nam bilo teško ni putovati. Današnje bi generacije bile samo u Zagrebu, a zanat je veoma važan. Iskustvo je utakmica u nogama i važno je da se stalno održavaš. Meni je bilo super. Imala sam uloga, bilo mi je važno da radim, da stječem iskustvo, da napredujem, i to se pokazalo dobrim.
* Koliko ste bili u Osijeku?
Bila sam četiri godine. No promijenile su se okolnosti jer mi je Lota, najstarija kći, trebala krenuti u školu. Nisam bila više toliko fleksibilna jer dok nije išla u školu, nije bila vezana nekim rasporedom. Njezin je otac u Zagrebu i to bi bio problem. To me potaknulo da se vratim u Zagreb. Otišla sam tada na razgovor s Dubravkom Vrgoč, koja je u to vrijeme preuzimala HNK, objasnila joj da bih se preselila u Zagreb i pitala je bi li me mogla primiti. Tada je Magelli radio predstavu “Žena”, a ja sam s njime dosta radila. Tako se poklopilo da sam ostala.
I u Virovitici sam dosta radila, sigurno šest godina, i to stalno. To je bilo prije Osijeka, počela sam dok sam još bila na Akademiji. Ne volim kovati planove, nisam ta osoba. Ne znam što će biti sutra i hoće li to sutra uopće doći. Najdraža mi je uloga Varje u “Višnjiku”. To sam radila u Virovitici i baš je pokrenulo nešto u meni.
* Ivana Hodak bila vam je najbliža prijateljica.
Mislim da je tu dosta toga rečeno. To je tragedija. To je nešto što te ošteti. Trajno. Svima nama koji smo bili bliski s njom život se jako promijenio. Ne volim ni spekulirati ni govoriti o onome što se ne može promijeniti, a to je da nje više nema. Ne znam više nego što drugi znaju, da ju je ubio Mladen Šlogar, koji je u međuvremenu preminuo. U tom se trenutku pitaš tko, što, kako.
* A noć prije ubojstva vama je rekla da je neki auto slijedi…
Moguće je. To se na više načina može shvatiti, kao svi u Šestinama voze isti auto. To je bila njezina percepcija, ne znam. Recimo, stalno je viđala isti auto. I mi smo se zapravo tomu smijali.
* Koliko je vaše prijateljstvo trajalo? Kada ste se upoznale?
To je zgodna priča. S 15 godina bila sam jako revoltirana time što sam morala doći u Zagreb. Taman sam krenula u gimnaziju u Dubrovniku, rodila su se neka prijateljstva, počela su neka druženja, neke ljubavi, a onda se cijela obitelj preselila u Zagreb. Došla sam u sasvim drugu sredinu i pružala sam jak otpor. Ivana i ja bile smo paralelni razred. U tom sam trenutku bila darkerica, a Ivana je imala neki svoj fini stil.
Jednom smo na školskom izletu bile u Rimu i dobile smo slobodno vrijeme. Tada mi je prišla i pitala me hoćemo li zajedno u šoping. A jedva smo se poznavale. Meni je to bilo toliko genijalno! Ne da nas dvije nismo mogle ući u isti dućan, nego smo bile dijametralno suprotne po stilu odijevanja i po glazbi koju smo slušale, tako da mi je to bilo zabavno.
* Kakav je bio njezin stil?
Bila je u klasično finom, a ja sam bila alternativa. Otkako smo krenule u tu šetnju koja je završila kavom, postale smo nerazdvojne. Koliko god smo u nekim stvarima bile različite, zapravo smo se kao ljudi razumjele. Jednostavno su nam duše bile blizu. Našle smo se po svim kriterijima. Nažalost, to je snažno prijateljstvo rano prekinuto. Da, 13 godina bile smo zajedno. To je bilo stalno prijateljstvo i svakodnevno druženje. Tako su nam se s vremenom i roditelji upoznali. Bili su susjedi. Otišla je 6. 10. 2008. Ne volim govoriti o njoj. Bila je zaista iznimna.
Bila je beskrajno inteligentna. Bila je obrazovana. Bila je topla osoba i bila je tu za sve nas. Naše društvo činilo je par cura, ona je uvijek bila prisutna, perceptivna i mudra. Njezini roditelji to nikada neće preboljeti. Kakva tragedija! Ali stalno je uza me. Svakodnevno dijelim nekakve misli s njom. U svim našim različitostima jako smo se dobro razumjele.
Malo takvih ljudi sretneš u životu. Odrastale smo zajedno, to su posebne spone, i formirale smo se zajedno, dijelile smo sve i nekako smo srasle jedna s drugom. Ne mogu misliti o tome. U svojoj glavi, ja sam to prijateljstvo nastavila. Koji god veliki događaj bio i što god mi se važno u životu dogodi, odem je posjetiti i porazgovarati s njom. Mogu se samo zakopati u tugu.
