Koliko su nam puta roditelji, bake i djedovi izgovorili mudrost da je zdravlje najvažnije što možemo poželjeti u životu te nam ponavljali legendarnu izreku: “Zdrav ima stotinu želja, a bolestan samo jednu.” Bezbroj su nas puta upozoravali da pazimo što jedemo i pijemo, da čuvamo zdravlje u mladosti jer se svaka neopreznost skupo plaća u starosti.
I tako, malo-pomalo, kada bolest počne kucati na vrata, a mi zapnemo na listama čekanja i po nekoliko mjeseci, hitnu operaciju čekamo i nikako dočekati, a cijelo to vrijeme trpimo nesnosne bolove – sjetimo se njihovih riječi.
Kako bismo o tim iskustvima čuli profesionalno mišljenje te provjerili je li situacija u Hrvatskoj uistinu tako loša kako nam svakodnevno pišu čitatelji iz svih krajeva Hrvatske, razgovarali smo s dr. sc. Jasnom Karačić Zanetti, predsjednicom Hrvatske udruge za promicanje prava pacijenata. Na samom početku razgovora zanimalo nas je koja prava svaki pacijent treba imati kada je u pitanju zdravstvena zaštita u Hrvatskoj.
Ministarstvo priznalo što bolnice redovno rade starijim ljudima: ‘Dogovaraju se’
Najvažnija prava
“Pacijenti u Hrvatskoj imaju pravo na dostupnu i kvalitetnu zdravstvenu zaštitu, bez diskriminacije, pravovremenu dijagnozu i liječenje, informirani pristanak; pravo da budu jasno i potpuno informirani o svom zdravstvenom stanju te predloženim postupcima i rizicima; pravo na drugo mišljenje, povjerljivost podataka i zaštitu privatnosti; pravo na prigovor i naknadu štete u slučaju povrede prava ili stručne pogreške. Najvažnija prava pacijenata uključuju pravo na informiranost, poštovanje, dostupnost liječenja i pravo na drugo mišljenje.
Pacijent mora biti u mogućnosti donositi odluke o svom zdravstvenom stanju na temelju jasnih i potpunih informacija koje mu pružaju zdravstveni djelatnici. Pravo na drugo stručno mišljenje zakonski je propisano i svaki zdravstveni radnik dužan ga je pružiti na zahtjev pacijenta. Unatoč rastućoj svijesti o pravima, pacijenti ih u praksi često ne mogu ostvariti zbog preopterećenosti zdravstvenog sustava, zastarjelosti zakona i nedostatka sankcija za njihovo nepoštivanje.
Ključno je da pacijenti budu informirani i proaktivni; trebaju znati da imaju pravo tražiti drugo mišljenje, da mogu podnijeti pritužbu i da im je dostupna Udruga za prava pacijenata kao podrška”, istaknula je dr. Karačić Zanetti. Hrvatska se suočava s ozbiljnim nedostatkom liječnika u više ključnih područja, što je potvrđeno brojnim analizama i izjavama stručnjaka.
Nedostaje liječnika
Prema dostupnim podacima, nedostaju 284 obiteljska liječnika, 105 ginekologa i 107 pedijatara, a deficiti su i s anesteziolozima, radiolozima, patolozima i mikrobiolozima. Nedavni trendovi pokazuju da je samo od početka ove godine broj obiteljskih liječnika smanjen za 10 posto, a velik broj njih stariji je od 60 godina, što ukazuje na dodatne probleme u bliskoj budućnosti.
U usporedbi s europskim standardima, Hrvatska ima oko 3,5 liječnika na 1000 stanovnika, dok je europski prosjek oko 4, što znači da smo tek nešto ispod prosjeka, ali je problem u visokom broju pacijenata po liječniku i nedostatku ključnih specijalista. Sve to dovodi do dugih čekanja, preopterećenosti zdravstvenih radnika i lošije dostupnosti zdravstvenih usluga. Ali važno je naglasiti da se gotovo svaka država Europske unije suočava s nedostatkom liječnika i medicinskih sestara te se traže mehanizmi za njihovo zadržavanje unutar sustava.
Danas je otvoreno tržište rada, čak i u više zemalja istovremeno, i zdravstveni djelatnici očito žele iskoristiti sve mogućnosti koje im to pruža te isprobavati rad mijenjajući države. Samo po sebi nameće se pitanje je li sustav liječenja ugrožen zbog manjka zdravstvenog osoblja.
Ne prestaju reakcije nakon uhićenja na Svetom Duhu: ‘Zabrinuti smo i ogorčeni’
Sustav liječenja
“Da, sustav liječenja u Hrvatskoj svakako je ugrožen zbog manjka zdravstvenog osoblja. Nedostatak liječnika i medicinskih sestara, posebno u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i za vrijeme ljetnih mjeseci, utječe na dostupnost i kvalitetu zdravstvene zaštite.
Prema Nacionalnom planu razvoja zdravstva i izjavama stručnjaka, dugotrajni odljev zdravstvenih radnika u inozemstvo ili izvan sustava zdravstva predstavlja jednu od najvećih prijetnji za funkcioniranje sustava.
Ovaj problem otežava održavanje kontinuiteta liječenja, produljuje vrijeme čekanja za preglede i zahvate te povećava opterećenost preostalog osoblja, što može dovesti do pogoršanja ishoda liječenja i smanjenja sigurnosti pacijenata. Vlada i Ministarstvo zdravstva prepoznaju ovu problematiku te su u tijeku reforme i mjere za zadržavanje i privlačenje zdravstvenih djelatnika, ali situacija je i dalje izazovna”, objašnjava naša sugovornica.
Velik problem
Govori kako su najčešći problemi zbog kojih se pacijenti javljaju udruzi dugo vrijeme čekanja na specijalističke preglede i operacije te manjak liječnika i medicinskih sestara, posebno u ruralnim i otočnim područjima. Na razini obiteljske medicine, pacijenti često ističu da im nedostaje dovoljno vremena kod liječnika, ističu prevelik broj osiguranika po liječniku (oko 1700) te da im nije uvijek dostupna potrebna podrška ili savjetovanje, primjerice nutricionističke, psihološke i palijativne usluge.
U praksi su najveći problemi upravo na razini specijalističke zdravstvene zaštite. Naime, pacijenti mjesecima, a ponekad i godinama, čekaju na preglede i operacije, što pogoršava njihovo zdravstveno stanje i kvalitetu života. Česte su i pritužbe na nedostatak koordinacije između različitih razina zdravstvene zaštite i na to da pacijenti moraju sami tražiti i organizirati daljnje liječenje. Velik problem predstavlja i komunikacija i osjećaj pacijenta da je samo broj, a ne osoba s vlastitim potrebama i strahovima vezanima uz liječenje.
Zakazivanje operacija i pregleda kod specijalista glavni je kamen spoticanja jer su čekanja izuzetno duga, a zdravstveni sustav ne pruža dovoljno podrške i informacija pacijentima tijekom tog procesa. Osim toga, pacijenti iz ruralnih i otočnih područja često imaju dodatne poteškoće zbog geografske dostupnosti zdravstvenih usluga. Ono što građane vjerojatno najviše zanima kada je riječ o Hrvatskoj udruzi za promicanje prava pacijenata jest kako zapravo ide procedura nakon što prijave neki problem ili nepravilnost.
Zagrepčaninu dijagnosticirana teška bolest: Sve je počelo s trncima u prstima i glavoboljama
Prijava problema
“Kada se građani obrate udruzi s problemom, prvo ih detaljno saslušamo i prikupimo sve relevantne podatke i dokumentaciju, poput liječničkih nalaza, korespondencije s bolnicom ili potvrda o čekanju na preglede. Važno je jasno razumjeti što je problem i što građanin želi postići, kako bismo im mogli pružiti najbolju moguću podršku. Nakon toga, uzimamo ulogu savjetnika – objašnjavamo postupke zaštite prava pacijenata, zakonske osnove i preporučujemo najbolji način djelovanja, bilo da je riječ o podnošenju prigovora, žalbe ili kontakta s nadležnim tijelima.
U prigovoru se jasno navodi problem i što građanin traži. Nakon podnošenja prigovora pratimo tijek rješavanja i podržavamo građanina u daljnjoj komunikaciji s nadležnim tijelima. Prema Zakonu o zdravstvenoj zaštiti, ravnatelj zdravstvene ustanove mora bez odgađanja postupiti po prigovoru i pisano obavijestiti podnositelja prigovora o poduzetim mjerama u roku od osam dana. U slučaju da građanin nije zadovoljan odgovorom ili postupkom, moguće je zaštitu prava tražiti kod ministra, nadležne komore ili na sudu. Za ozbiljnije propuste ili sumnju na nesavjesnost može se obratiti i pučkoj pravobraniteljici.
Osim individualne pomoći, udruga radi i na edukaciji građana o njihovim pravima, kako bi bili samostalniji i sigurniji u komunikaciji sa zdravstvenim sustavom. Cilj je uvijek da se problem riješi na najbrži i najučinkovitiji način, uz maksimalnu zaštitu prava pacijenata i njihovu dobrobit. Ovakav pristup podržava transparentnost i kvalitetu zdravstvene zaštite, a građanima pruža sigurnost i povjerenje u sustav”, kaže naša sugovornica.
No, kao što rješavanje problema inače u životu ne ide baš lako, tako ni ova udruga nije lišena poteškoća u svojem radu, a one su najčešće povezane sa strukturom i funkcioniranjem zdravstvenog sustava kao cjeline.
Suvremeni izazovi
Tako doznajemo kako je najveći izazov nedostatak odgovora i procesuiranja pritužbi od nadležnih tijela. Često se događa da pritužbe pacijenata, iako temeljito dokumentirane i argumentirane, ostaju bez adekvatnog odgovora ili konkretnih mjera. Naša sugovornica kao primjer nam navodi situaciju da Hrvatska liječnička komora (HLK) rijetko prosljeđuje povratne informacije o postupku po pritužbama, što ostavlja pacijente bez povjerenja u sustav i bez mogućnosti daljnje pravne zaštite. Osim toga, postojeći zakon o pravima pacijenata iz 2004. godine više nije primjenjiv na suvremene izazove, a sankcioniranje kršenja prava pacijenata rijetko je ili gotovo nepostojeće.
Dodatni je izazov i zakonska nejasnoća jer je sustav prituživanja podijeljen između Zakona o zdravstvenoj zaštiti i Zakona o zaštiti prava pacijenata, što zbunjuje građane i otežava praćenje postupaka. Županijska povjerenstva za zaštitu prava pacijenata često ne djeluju aktivno, a ne postoji jasno određeno tijelo nadzora nad njihovim radom, za što je udruga predložila ministrici zdravstva rješenje problema koje bi objedinilo sve i odredilo jasan put prijava i pritužbi pacijenata od najnižeg do najvišeg ranga, jer trenutno pacijenti mogu prijavljivati na više adresa, a između njih nema koordinacije.
Teško je riješiti i probleme koji proizlaze iz dugih čekanja, nedostatka liječnika, loše komunikacije između zdravstvenih djelatnika i pacijenata, te nedostupnosti zdravstvene zaštite u ruralnim i otočnim područjima. Ovakvi sustavni problemi zahtijevaju dugoročne reforme i političku volju. Udruga se suočava s tim da, unatoč brojnim pritužbama i podnesenim prijedlozima za reformu, promjene dolaze sporo ili uopće ne dolaze.
Medicinska sestra o događaju na cijepljenju školaraca: ‘Jako se bojala’
Strašni bolovi
Javila nam se gospođa iz Zagreba kojoj godinu dana nisu dijagnosticirali problem s karpalnim tunelom (liječnik opće medicine i fizijatrica), a jako ju je boljela ruka. Platila je privatni pregled i snimanje ruku te su joj rekli da mora na hitnu operaciju karpalnog tunela na obje ruke. I dalje trpi nesnosne bolove, čeka pregled kod kirurga za operaciju. Najbrži termin za pregled čekala je mjesec i pol dana, i našla ga je u Rijeci. Sada se nada da će brzo dobiti termin operacije jer više ne može živjeti od bolova. S Hitne su je poslali doma, rekli su da oni ne mogu ništa.
Ova žena trpi bol u rukama godinu dana, sustav je zakazao, morala je nekako uzeti stvar u svoje ruke, odraditi privatno snimanje ruku (na tu je ideju došla sama jer je prijateljica imala slične probleme, nije joj liječnik rekao što treba snimiti i ispitati) i sad nakon godinu dana čeka dogovor za operaciju koja će, nada se, biti što prije. U suprotnom, otići će na operaciju u privatnu polikliniku jer više ne može živjeti od bolova, a ruke su joj nefunkcionalne (ne može dignuti zdjelicu čaja, šetati psa, itd). Kako je moguće da se takve stvari događaju?
“Ovo je uistinu tužna i, nažalost, sve češća situacija u našem zdravstvenom sustavu. Primjer gospođe s karpalnim tunelom jasno pokazuje koliko je sustav neefikasan kada je riječ o otkrivanju, dijagnosticiranju i liječenju problema koji zahtijevaju brzu intervenciju, a pacijenti trpe dugotrajne i snažne bolove. Najveći je problem u dugim čekanjima za specijalističke preglede i nedostatku koordinacije između različitih razina zdravstvene zaštite. Često se događa da pacijenti s velikim bolovima ne dobiju adekvatnu pomoć na Hitnoj, jer Hitna služi za hitne slučajeve, dok kronični bolovi, iako nesnosni, nisu u njihovoj nadležnosti.
To pacijente ostavlja na cjedilu, bez jasnog puta prema rješenju. Druga je velika poteškoća nedostatak edukacije i komunikacije između liječnika i pacijenata. U ovom slučaju, pacijentica je sama morala organizirati privatno snimanje, što ne bi smjelo biti tako. Liječnici bi trebali jasno uputiti pacijenta što treba snimiti i kako dalje postupiti. Uz to, često se događa da pacijenti ne znaju za svoje pravo na drugo mišljenje ili na brži pregled u slučaju pogoršanja stanja. Sustav je preopterećen, a mehanizmi za suzbijanje čekanja su nedovoljni. To dovodi do toga da pacijenti s nesnosnim bolovima čekaju mjesecima, a ponekad i godinama, na dijagnozu i liječenje.
U tom razdoblju, njihova kvaliteta života dramatično opada, a bolest može napredovati. Ovo treba biti alarm za sve uključene – potrebne su hitne reforme: bolja komunikacija, edukacija pacijenata o njihovim pravima, povećanje kapaciteta specijalističke zdravstvene zaštite i uvođenje sustava za brže rješavanje slučajeva koji zahtijevaju hitnu intervenciju, čak i ako se ne radi o životno ugrožavajućem stanju. Partnerstvo s pacijentom mora postati ključni dio zdravstvene zaštite, kako bi pacijenti bili aktivni sudionici u procesu liječenja i kako bi im se pružila prava podrška. Također, nužno je unaprijediti upravljanje kvalitetom i sigurnošću pacijenata kroz jasne protokole i kontinuirano praćenje ishoda liječenja”, poručuje dr. Karačić Zanetti.
