Zagrepčanin Krešimir Šustić recentno se prometnuo u jednog od najtraženijih PR-ovaca u Hrvatskoj. Nakon što je kao PR menadžer Marka Purišića Baby Lasagne bio zadužen za njegovu medijsku kampanju uoči Dore i Eurosonga, ove godine dobio je isti zadatak – ali kao PR menadžer Marka Bošnjaka.
Naime, Kreši je dvije godine zaredom ‘pošlo za rukom’ da izvođač kojeg zastupa osvoji titulu predstavnika Hrvatske na Eurosongu, što je uspjeh s kojim se rijetko tko može pohvaliti. Ipak, budući da je svaki izvođač jedinstven, pitali smo Krešu koliko se rad s Markom Purišićem razlikuje od rada s Markom Bošnjakom, a on nam je otkrio i još mnoge zanimljive i nepoznate detalje iz svog poslovnog i privatnog života.
Sluša li više “Rim Tim Tagi Dim” ili “Poison Cake”, kako je došlo do suradnje s Markom P., a potom i Markom B. i koji od njih dvojice više zna o Eurosongu, kao i još mnogo toga, podijelio je s nama ovaj perspektivni PR-ovac u intervjuu koji je pred vama.
Marko Bošnjak otkrio nepoznate detalje: ‘Vježbam na vokalu, a pjesmu ćemo za Eurosong malo doraditi’
Prošle godine Baby Lasagna, ove godine Marko Bošnjak. Koja je bila tvoja prva reakcija kada si shvatio da opet ideš na Eurosong kao PR menadžer predstavnika Hrvatske?
Iskreno, trebalo mi je par trenutaka da shvatim da se prošlogodišnji scenarij ponovno događa. Oduševljenje je bilo veliko, ali odmah sam znao da cijeli tim čeka puno posla. Čim je Marko Bošnjak pobjedio na ovogodišnjoj Dori, krenulo je planiranje odlaska na Eurosong. No, moram priznati da sam ove godine opušteniji jer znam što me čeka – od odlaska na prepartyje, planiranja PR aktivnosti pa sve do samog odlaska i boravka u Baselu.
Osjećaš li pritisak ili te je prošla godina već dovoljno pripremila za sve?
Prošla godina dala mi je ogromno iskustvo, ali svaki projekt nosi svoje izazove. Sada već imam jasniju sliku što me čeka, no s druge strane – svaki projekt je jedinstven i ne možeš se osloniti samo na prošla iskustva. Ove godine je priča drugačija, a samim time i cjelokupni proces pripreme odlaska na Eurosong.
Kako je uopće došlo do tvoje suradnje s Baby Lasagnom, a potom i Markom Bošnjakom?
Baby Lasagna i ja zajedno smo studirali i povezali se na fakultetu. Većinu zadataka smo odrađivali zajedno i već tada smo imali priliku vidjeti da funkcioniramo odlično kao tim. Sjećam se da mi je često pričao o svojim glazbenim pothvatima, a ja njemu o radu u sektoru odnosa s javnošću. Što se tiče suradnje, javio sam mu se kada je upao na Doru i ponudio mu pomoć. Nakon dva dana me nazvao i pitao želim li raditi s njim – i tako je sve krenulo. S Markom Bošnjakom upoznao sam se na jednom eventu, dva tjedna nakon povratka s prošlogodišnjeg Eurosonga. Sjećam se da mi je prišao i rekao: “Iduće godine ideš sa mnom na Eurosong.” Iskreno, na početku nisam znao želim li ponoviti to iskustvo, a sada sam sretan i zahvalan što sam dio njegovog tima.
Koliko se razlikuje raditi PR za Marka Bošnjaka od PR-a za Marka Purišića?
Za početak, njihove priče su totalno drugačije, kao i prihvaćanje od strane publike. Prošle godine radio sam s “miljenikom nacije”, dok ove godine radim s glavnim “državnim neprijateljem”. Raditi PR razlikuje se u mnogo aspekata jer su kao umjetnici potpuno različiti, a samim time zahtijevaju i drugačiji pristup. Definitivno je najveća razlika u tome što sam s Baby Lasagnom PR-ovski morao pratiti eksploziju globalne popularnosti, dok se kod Marka Bošnjaka strategija gradi drugačije – korak po korak, s naglaskom na jačanje podrške i razumijevanje priče koja stoji iza pjesme i njegovog umjetničkog izričaja. Važno mi je da razumijem osobnosti obojice jer na temelju toga kreiram komunikacijske smjernice koje im najviše odgovaraju.
Kad je bilo najviše posla s Baby Lasagnom, jesi li si se nekome obratio za savjet?
Jesam. Smatram da je traženje pomoći znak profesionalnosti, pogotovo kada za istu mogu tražiti ljude koji iza sebe imaju iskustva u nečemu sličnom. Bio sam svjestan činjenice da sam dio glazbenog fenomena koji se, do tada, u Hrvatskoj nikada nije dogodio. U nekoliko situacija obratio sam se bivšim profesorima s fakulteta, ali i šefu Hrvatske delegacije koji mi je iz prve ruke pokušao predočiti što me čeka i bio potpora u cjelokupnom procesu.
Hoćeš li se njima obratiti za pomoć (ili već jesi) i ove godine?
Uvijek sam otvoren za pomoć osoba koje smatram relevantnima i osobama koje imaju iskustva u sličnim situacijama. Budući da sam prošle godine stekao pozamašan broj kontakata, savjet sam tražio kolegicu koja je imala prilike svjedočiti sličnim stvarima iz prve ruke. Bitno je naglasiti da mi je ove godine uvelike lakše jer uz sebe imam Mirtu, Markovu menadžericu s kojom je raditi veliki gušt, ali i čast. Ipak su dvije glave pametnije od jedne.
Kako su na tebe, privatno i poslovno, utjecali negativni komentari na Marka Bošnjaka nakon njegove pobjede na Dori?
Iskreno, mislim da je svakoj emocionalno inteligentnoj osobi teško ostati ravnodušan kada vidiš količinu mržnje koja se može uputiti prema nekome. Marko je prije svega izuzetno talentiran umjetnik i divna osoba, a činjenica da su ga ljudi napadali zbog njegove seksualne orijentacije potpuno je neprihvatljiva. Privatno sam osjećao ogorčenost i tugu jer smo trebali napredovati kao društvo, a i dalje svjedočimo takvim stvarima. Mislim da nitko ne bi trebao prolaziti kroz ono što je on prošao nakon pobjede na Dori. S druge strane, poslovno mi je to bio još jedan podsjetnik koliko je PR u ovakvim situacijama važan – ne samo zaštiti osobu od nepotrebne negativnosti, već i usmjeriti pažnju na ono što je zaista bitno: njegovu umjetnost i glazbeni put. Moj zadatak je bio i ostao jasan – pružiti mu podršku i iskoristiti cijelu priču u njegovu korist. Marko je pokazao hrabrost, nevjerojatnu snagu i dostojanstvo u svemu tome. Neizmjerno sam ponosan na njega i vjerujem da će njegova priča biti inspiracija mnogima koji se možda boje biti ono što jesu.
Marko Bošnjak nam je priznao da se još nije čuo s Lasagnom otkako je pobijedio na Dori. Jesi li ti imao priliku popričati s njim o ovogodišnjoj Dori/Eurosongu i je li ti dao neke savjete?
Budući da je Lasagna na europskoj turneji, naša komunikacija je većinom usmjerena na zajedničke poslovne aktivnosti, kao i na pružanje podrške i pohvale za ono što radi. Nakon pobjede na Dori dobio sam njegovu čestitku, a prije nekoliko dana i savjet koji je dao za Bošnjaka – vezan za period nakon Eurosonga. Njegova perspektiva iz prve ruke korisna mi je i važna – tako da jedva čekam da se vrati i da popričamo. Mislim da uvelike može pomoći Bošnjaku savjetima o tome kako da se nosi sa stresnim situacijama na Eurosongu i očekivanjima javnosti.
Jesi li inače veliki poznavatelj Eurosonga ili si u hodu morao učiti o ovom natjecanju (za potrebe posla)?
Ne mogu reći da sam najveći poznavatelj, ali svakako sam obožavatelj. Sjećam se svojih osnovnoškolskih dana, kupovine Eurosong CD-a i odlaska na razredne izlete, na kojima je hit bila pjesma “My number one”. Prošle godine naučio sam nevjerojatno puno o svemu što se događa u pozadini natjecanja i sad već mogu reći da sam prilično upućen. No, i dalje sam fasciniran činjenicom koliko je velika Eurosong zajednica.
Otkrij nam tajnu – tko više u ovom trenutku zna o Eurosongu – Marko Bošnjak ili Marko Purišić?
Mislim da je Purišić prošle godine naučio puno više nego što je očekivao, ali Bošnjak zna više artista koji su se u prošlosti natjecali.
Otkrij nam još jednu tajnu – koju pjesmu u ovom trenutku više slušaš na repeat “Rim Tim Tagi Dim” ili “Posion Cake”?
Obje su na playlisti, ali trenutno, s obzirom na posao, više slušam “Posion Cake”. Moram priznati da mi emocije još uvijek prorade kada čujem “Rim Tim Tagi Dim”. To je pjesma koja mi ne može dosaditi i zauvijek će imati posebno mjesto u mom srcu.
Osim Marku i Marku, menadžer si i još nekim imenima kao što su Marcela Oroši i Elvis Sršen. Koliko se razlikuje kreiranje PR-a za eurovizijskog predstavnika od PR-a za pjevača/icu domaće glazbene scene?
Kod Eurosonga je dinamika puno brža, medijska pažnja intenzivnija i postoji vrlo specifična publika – eurovizijska zajednica koja iznimno pomno prati svaku informaciju. Potrebno je razumjeti kako funkcioniraju fan baze, osigurati prisutnost u ključnim eurovizijskim medijima i istovremeno graditi priču koja će rezonirati s publikom i žirijem. S druge strane, rad na PR-u za izvođače koji djeluju primarno na domaćoj sceni ima dugoročniju perspektivu. Fokus nije toliko na kratkom, već na kontinuiranom razvoju karijere. Iako su pristupi različiti, u oba slučaja ključni su autentičnost i dosljednost – važno je da strategija odražava njihovu osobnost, glazbeni stil i poruku koju žele prenijeti. Najveća razlika je u količini pritiska – Eurosong donosi nevjerojatnu razinu medijske pozornosti i svakodnevne analize svake sitnice, dok je rad s domaćim izvođačima ipak nešto mirniji.
Fanovi Eurosonga već godinama zazivaju Marcelu kao predstavnicu Hrvatske. Možemo li očekivati da ćeš i dogodine nastaviti niz i otići na Doru, a potom možda i Eurosong, kao PR menadžer glazbenika/ce čije ime počinje na slovo M?
Marcela je autentična glazbenica i predivna umjetnička duša koju, baš poput fanova Eurosonga, osobno vidim na velikoj europskoj pozornici. Odluka je njena jer, što se mene tiče, ima neizmjeran talent, ali i ime koje počinje slovima M A i R – tako da je to već dobar znak hahaha.
Rođen si i odrastao u Zagrebu. Planiraš li tu i ostati i graditi karijeru ili se zamišljaš u budućnosti u nekom drugom gradu/državi?
Za sada još uvijek ne razmišljam o odlasku iz Zagreba, ali svakako bih volio svoje poslovanje proširiti internacionalno. Eurosong mi je omogućio da osjetim kako izgleda rad na jednoj europskoj, gotovo svjetskoj razini – drugačiji tempo, širi doseg i potpuno novo iskustvo koje mi je otvorilo neke nove profesionalne horizonte. Taj uvid mi je proširio perspektivu i dao novu dimenziju mom profesionalnom pristupu.
Što smatraš da je prednost, a što mana, života u Zagrebu, pogotovo u poslovnom smislu?
Zagreb je definitivno centar poslovnih, kulturnih i medijskih zbivanja u Hrvatskoj, što ga čini idealnim mjestom za razvoj karijere, posebno u industrijama poput glazbe, medija i PR-a. Jedna od najvećih prednosti je dostupnost prilika – većina ključnih događanja, suradnji i poslovnih kontakata odvija se upravo ovdje. S druge strane, mana života i rada u Zagrebu je to što je tržište ograničeno. Iako je najveće u Hrvatskoj, u globalnim razmjerima i dalje je malo. Također, tempo rada zna biti intenzivan, a ponekada svi rade s istim krugom ljudi, što može ograničiti kreativnost i inovacije.
U Zagrebu si otvorio i svoju firmu – aPR. Je li otvaranje vlastite firme bio trenutak u kojem si pomislio da si zaista uspio?
Otvaranje vlastite firme bio je jedan od najvažnijih koraka na mom profesionalnom putu, ali ne bih rekao da sam u tom trenutku pomislio da sam „uspio“. Više sam to doživio kao početak nečeg novog, prekretnicu koja mi je dala veću slobodu, ali i veću odgovornost. To je bio trenutak u kojem sam shvatio da imam potpunu slobodu birati projekte koje želim raditi. Kada radiš za nekog drugog, imaš određenu strukturu i sigurnost, ali kada vodiš vlastiti biznis, sve ovisi o tebi – od poslovnih odluka do financijske stabilnosti.
Što po tebi znači “dobar PR”?
Za mene je dobar PR onaj koji uspijeva spojiti iskrenost i strateško razmišljanje. S jedne strane, moraš razumjeti klijenta, njegovu priču, vrijednosti i ciljeve, a s druge strane, moraš znati kako to prenijeti publici na način koji će ih zainteresirati, inspirirati ili angažirati. Ključna riječ je autentičnost – ako je komunikacija neiskrena ili prisiljena, ljudi će to prepoznati, a povjerenje se u PR-u teško gradi, ali vrlo lako gubi. No, osobno mislim da je u dobrom PR-u najvažniji ljudski pristup. Na kraju dana, sve se svodi na ljude – kako se klijent osjeća u svojoj priči, kako ga publika doživljava i kako se komunicira s medijima i suradnicima. Uspješan PR stručnjak zna da radi s emocijama, percepcijama i povjerenjem. Upravo zato je empatična i etična komunikacija uvijek ključ uspjeha.
Što te u tvom poslu čini najviše sretnim, a što te frustrira?
Najviše me čini sretnim ljudska strana ovog posla – mogućnost da radim s talentiranim i inspirativnim ljudima, da im pomognem ispričati njihovu priču na pravi način i da zajedno gradimo nešto što ima stvarnu vrijednost. Osjećaj kada neki projekt uspije, kada vidiš iskrene reakcije publike i kada znaš da si bio dio nečega što ljudima znači – to je ono što me najviše ispunjava. S druge strane, ono što me najviše frustrira opet ima veze s ljudima – ali u negativnom smislu. Najteži dio ovog posla je suočavanje s nepravdom, negativnošću i nepotrebnom zlobom. Također, frustrira me i kada ljudi ne razumiju koliko je PR važan i koliko truda i vremena uloži jedan PR-ovac kako bi sve izgledalo dobro.
Misliš li da bi se jednog dana mogao prestati baviti PR-om i otići u neke “druge pustolovine” i ako da, što bi volio u tom slučaju raditi?
Za sada još uvijek ne razmišljam o prestanku bavljenja PR-om. No, svakako bih volio proširiti svoje poslovanje i na organizaciju glazbenih festivala – to mi je oduvijek bilo privlačno, a usko je povezano s PR-om.
I za kraj, Marka smo pitali koji mu je najdraži kolač, ali s obzirom da si dio priče iza BOOKet ARTa, cvjećarnice buketima inspiriranima knjigama, nema druge nego da te pitamo i – osim kolača, koje ti je najdraže cvijeće?
Najdraži kolač mi je torta od tri vrste čokolade, koju peče moja mama. Toliko je dobra da je cijelu pojedem iz kalupa, sam i bez ikakvog osjećaja krivnje hahaha. Cvijet koji me najviše privlači je maćuhica. Podsjeća me na djetinjstvo, a djeluje mi veselo i pomalo mistično.
