*Na portalu Zagreb.info pogledajte veliku konferenciju o mentalnom zdravlju “A kako si ti?”. Konferencija se održala u organizaciji medijske grupe Motus Media, čiji je član i portal Zagreb.info, a mjesto održavanja bilo je Kaptol Boutique Cinema.
Pet panela
1. Ma sve je ok…
Prema najpoznatijoj definiciji Svjetske zdravstvene organizacije mentalno zdravlje se povezuje sa stanjem dobrobiti, ali i potencijalima pojedinca, što znači da svatko u svoje mentalno zdravlje može ulagati, njegovati ga i unaprjeđivati. Naravno, to nije uvijek lako. Koliko često se samo pretvaramo i na pitanje “A kako si?” odgovaramo s kratko “Ma sve je ok…”? Pritom nismo svjesni da strahovi, nesigurnosti i smetnje ne prolaze uvijek sami od sebe niti ih filteri na društvenim mrežama dugoročno čine ljepšima. Zato na panelu o stvarnosti društva u kojemu živimo govorimo o tome koliko smo zaista mentalno zdravi, što sve podrazumijeva pojam mentalnog zdravlja i što sve na njega utječe? Sramimo li se poremećaja mentalnoga zdravlja i koja ponašanja s njima najčešće povezujemo?
Na panelu sudjeluju Bruno Šimleša, pisac i sociolog, Antonija Glavaš, predsjednica Zakladne uprave, Zaklada Novo Sutra, dr. sc. Lora Vidović, pročelnica Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba, doc.dr.sc. Aleksandar Savić, dr.med., Klinika za psihijatriju Vrapče. Moderatorica: Antonia Ćosić, HRT.
“Mislim da se puno više priča o mentalnom zdravlju, više je ustanova u kojima se može potražiti pomoć. Psihićki poremećaji su najveći razlog za uzimanje bolovanja i to su bolesti s najduljim hospitalizacijama. Ima jako puno dostupnih usluga i ovakve konferencije rade na jačanju svijesti da pomoć postoji i da je dostupna”, rekla je Vidović.
Antonija Glavaš iz Zaklade Novo Sutra predstavila je Zakladu, rad s djecom. “Naša osnovna ideja je mentalno zdravlje djece, mentalno zdravlje društva jer ti ljudi moraju biti zdravi jer tako čine zdravo društvo”, rekla je Glavaš.
“Danas je ok potražiti pomoć, djeca to znaju. Nedostaje nam stručnjaka koji se bave mentalnim zdravljem djece”, kaže Šimleša.
“Gradski ured pokazuje koliko mu je mentalno zdavlje prioritet. Imamo kapitalne investicije. Bolnica u Kukuljevićevoj je u obnovi, u nju dolaze slučajevi iz cijele Hrvatske. Važno je u kakvim uvjetima rade ti ljudi tamo. Digli smo 30 posto za udruge iz područja mentalnog zdravlja. Važno nam je da udruge rade što više je moguće. Provodimo programe nadstandarda. Imamo i redovne djelatnosti naših ustanova i program Centar za zdravlje mladih u Domu zdravlja istok. Važno nam je neprestano inovirati, tražiti koje su potrebe građana. Trudimo se biti fleksibilni”, rekla je Vidović.
“Polako se miče stigma s primanja psihološke pomoći. Traže ju i liječnici i svi, ali postoje područja gdje psihijatrija ne može pomoći”, tvrdi psihijatar Savić.
Lora Vidović je istaknula portal Mentalno zdravlje na kojem se mogu dobiti sve informacije i po kvartovima se može vidjeti gdje se može najbliže dobiti pomoć. Spomenula je i Centar za zdravlje mladih gdje se pruža pomoć mladima i nije potrebna uputnica, a stručnjaci s djecom ne rade u kutama. Istaknula je i mobilne timove koji odlaze u domove onih kojima je pomoć potrebna – od mladih majki kojima je potrebna pomoć, palijativnih bolesnika, ovisnika i svih kojima je pomoć potrebna.
Između prvog i drugog panela Tin Pongrac, predsjednik Hrvatskog saveza udruga za mentalno zdravlje i Udruge Životna linija drži prezentaciju na temu ‘Zašto šutnja nije opcija kada je tema mentalno zdravlje?’. “Stigma je još uvelike prisutna u Hrvatskoj. Ponosan sam da smo posljednjih godina imali primjer slavnih osoba, Aleksandra Stankovića i Drage Hedla, koji su napisali knjige o svojem mentalnom zdravlju. I saborska zastupnica je progovorila o vlastitom obiteljsom iskustvu. To je dobar put za razbijanje stigme. Prije nekoliko dana bila je promocija knjige Drage Hedla u kojoj je pisao o suicidu svog sina Matije. Treba govoriti o suicidu i ne stavljati tu temu pod tepih. I ta knjiga opisuje te posljednje trenutke sina. Važna je poruka svima koji se nađu u sličnoj situaciji da suicid nije rješenje, da se isplati živjeti, da se potraži pomoć. Borim se da se u Hrvatskoj psihoterapija osigura svima besplatno preko HZZO-a”, rekao je Pongrac.
2. Self-care isn’t selfish
Sa svih strana nam promoviraju važnost brige o sebi u različitim oblicima, ali malo tko nam objašnjava što ta briga podrazumijeva. Jesmo li svjesni da bi briga o mentalnom zdravlju trebala biti u našem svakodnevnom rasporedu i u razini redovnog sistematskog pregleda? Što nam sve pomaže u tome da brinemo o sebi – je li to vježbanje, druženje s dragim ljudima, razgovor sa stručnom osobom ili dobra knjiga, koncert, kazalište? Kako u šarolikosti ponude koja se nudi na tržištu pronaći ono što baš nama pomaže i u tome bez imalo grižnje savjesti uživati?
Na panelu sudjeluju dr. Ljiljana Škrinjarić, spec. psihijatar, psihoterapeut, Melita Pavlek, trener poslovnih vještina, NLP i mindfulness coach, dr. sc. Ana-Marija Jagodić Rukavina, kineziologinja. Moderatorica: Ana Cvetković, izvrš. direktorica, Logobox.
“Nekako je od korone društvo postalo drugačije. Svi su nekako drugačiji ljudi. Danas više autoriteti nisu autoriteti. Sve što nije bilo normalno danas je postalo normalno. Prije su svi nekako s manjim bili zadovoljni. Danas imamo više nego ikad i nismo zadovoljni s time. Važno je raditi na sebi, raditi na najboljim dijelovima svoje osobnosti”, rekla je Škrinjarić.
“Kad pričamo o mentalno zdravlju, ne zaobilazimo emocije, a emocije ne postoje bez fizičkog tijela. Ono je direktno povezano s mentalnim zdravljem. Nije samo da mental kontrolira tijelo već tijelo snažno komunicira s mentalom – i na negativan i na pozitivan način. Priroda funkcionira po principu pulsa – nešto se širi, a nešto se skuplja. Ako ste protočni onda sve može komunicirati na taj način. Prvo moramo krenuti od disanja”, rekla je Jagodić Rukavina.
“U životu je bitno biti u dobroj ravnoteži. Ali sve kreće od toga da moramo brinuti o sebi da bismo mogli imati energiju za druge ljude. Točno znam koji su moji punjači i koje su stvari koje me prazne. Ako me počnu nervirati ljudi u prometu znam da moram otići u prirodu da se napunim. Kad se javi anksioznost to je znak da moraju nešto učiniti. Moraju biti svjesni sebe i znati puno stvari o disanju i koliko je važno imati dobre i pozitivne ljude i situacije koje su važne u životu”, rekla je Škrinjarić. “Možemo čuda napraviti, samo moramo sebe poznavati”, dodala je Škrinjarić.
“Kad pričamo o tehnikama za pomoć ljudima, mislim da je bitno ne raditi puno od toga famu već napraviti jednostavno da ljudi mogu to razumjeti. Ideja prisutnosti u trenutku sa sobom nalazi se u svim tehnikama. Jedna od tehnika vizualizacije, svi ju koristimo. Nova znanost nije sigurna u kojoj se stvarnosti nalazimo. Tako da je Matrix sličniji stvarnosti nego SF-u”, rekla je Pavlek.
“Kod mene dolaze ljudi s rojem misli u glavi koji se uopće ne mogu fokusirati na to gdje su i što su. Danas u ovom svijetu kad mladi imaju milijun stvari, teško je. Gledam ljude u tramvaju. Svi gledaju u mobitele, ne razmišljaju o sebi, ne znaju što je dobro za njih. Ljudi moraju prepoznati što je dobro za njih, što im u kojem trenutku zapravo treba. Mladi ljudi su sve nesigurniji, a sve odgovore traže na internetu”, kaže Škrinjarić.
“Fizička aktivnost danas mora biti lijek. I za nju jedinu nema tablete koja vam može dati fizičku aktivnost. Nema recepta koja fizička aktivnost vrijedi za sve. Ljudi često rade krive fizičke aktivnosti. Ne vide dalje od kalorijske potrošnje i toga da se bave nekom aktivnošću. Često ju rade mehanički i samo da to odrade i nakon toga su frustrirani i nezadovoljni”, kaže Rukavina.
“Važno je osvijestiti kako se ovaj dan neće ponoviti. Bitno je živjeti i od svakog dana napraviti ono što možeš. Važno je u svakom danu naći dobre stvari, osvijestiti dan u nekoliko minuta, razmisliti što nas čini dobrima”, “Sreća je izbor, uspjeh je izbor, imamo moć to mijenjati. Važno je da znaš da imaš malu srećicu i veliku srećicu. Mala je sitnica, kava, mali trenutak, a velika je kad uzmeš dan za sebe”, poruke su za sreću naših usgovornica.
Između drugog i trećeg panela održava se razgovor 2 na 1 u kojem sudjeluju Matija Posavec, župan, Međimurska županija, Vlatka Pleh, dr. med. spec. obit. med., ravnateljica Doma zdravlja Čakovec. Moderatorica: Antonia Ćosić, HRT. Oni govore o pilot projektu pružanja psihološke pomoći građanima, javilo im se oko tisuću ljudi kojima je potrebna pomoć.
“O ovoj temi treba sve više govoriti u Hrvatskoj. Jako je važno ulagati u preventivu. Pokušavamo biti primjer dobre prakse. Pratim znanstvena istraživanja koje su države najsretnije na svijetu – to su uvijek Danska, Finska, Norveška, Švedska. Oni ulažu u preventivu, imaju zajedništvo i uključivost. Danas se u tim zemljama 93 posto školske djece bavi organiziranom sportom. I roditelji su uključeni u to. Kad idete na to da imate preventivne aktivnosti, možete smanjiti posljedice koje su u zdravstvenom sustavu jako skupe. Mi smo uključili stanovništvo i liječnike”, kaže Posavec.
“Na početku se ljudi nisu odmah javljali, a sad postoje i liste čekanja. Željeli smo privući i zdravstvene radnike da dođu po pomoć kod nas također”, rekla je Pleh. “Mi u Hrvatskoj od mnogo tema koje nisu popularne zaziremo. Često se u Hrvatskoj bavimo posljedicama, a ne uzrocima”, tvrdi Posavec.
3. Lijep(a) izvana = lijep(a) iznutra
Sve izraženiji imperativ u slici društva je savršen izgled i ideal ljepote koji nam se neprestano nameće sa svih strana. Je li ljepota zaista postala imperativ i teret u današnjem svijetu i koliko je ljepote dovoljno da budemo zadovoljni svojom slikom u ogledalu? Gdje smo izgubili ljepotu nesavršenosti i brinemo li više o tome kako naša slika izgleda drugima nego kako se osjećamo u vlastitoj koži? Jesmo li uopće svjesni tereta koji preuzimamo na sebe na putu potrage za savršenom, a često nedostižnom slikom, kao i opasnosti da na tom putu u potpunosti izgubimo sebe?
Na panelu sudjeluju dr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, terapeutkinja specijalizirana za poremećaje hranjenja, izvršna direktorica Centra BEA, Karla Zelić, influencerica i poduzetnica, Irena Ćurčić, Udruga Nismo same. Moderatorica: Nevena Rendeli Vejzović, CEO Prime time komunikacije.
“Svakodnevno vidim sukob lijepog izgleda i mentalnog zdravlja. Mladi ljudi su ranjiva skupina kroz društvene mreže. Cijeli dan su izloženi vizualnim porukama da trebaš izgledati savršeno. To će kao magičnim dodirom transformirati tvoj život”, tvrdi Balabanić Mavrović.
“Prije 11 godina sam oboljela od agresivnog raka dojke. Bila sam ispikana, bez kose, bez ijedne dlake, ali uvijek sam si bila ista. U mojem liječenju mi je pomogla baza moje obitelji – djeca, suprug i moja sestra. U mojim najtežim trenucima sam vidjela tko mi je blizak, tko mi je prijatelj. Kad sam dobila dijagnozu dojke osjećala sam se kao u akvariju. Nisam znala da mogu dobiti psihološku pomoć, bila sam kao u košmaru, nisam znala na koja vrata da udarim. Vodilja kroz liječenje bila mi je osoba koja je imala isti karcinom kao ja i u tom trenutku je bila dobro. Nisam imala nekoga tko će vam reći neke ljudske stvari koje ja sad nastojim prenijeti nekoj ženi koja dođe. Što se tiče nedostatka kose, nisam imala tjelesni problem, uvijek sam izgledala dobro. Majka sam četiri kćeri, imam i devet unuka”, rekla je Ćurčić.
“Vidim da je ljudima bitno da ih netko sasluša, mnogi mi se javljaju sa svojim problemima”, rekla je Karla Zelić koja je kao influencerica iznijela svoje probleme s depresijom. “Tu svoju bol sam pretvorila u svoju moć. Puno više hrabrosti treba da budeš ranjiv. Zar nije pohvalno da možemo pričati o svojim problemima”, rekla je Karla.
“Roditelji bi se trebali otvoriti i biti mekši, ne shvaćati da su krivi za ponašanje i poremećaje kod svoje djece. Roditelj nije nužno dio problema, ali može biti dio rješenje”, rekla je Balabanić Mavrović.
4. Tihi saboteri – kako ih pobijediti?
Svaka osoba ima jasnu sliku toga kakva je, koliko uspjeha ili ljubavi zaslužuje i koliko dobrih stvari može imati u svom životu. Ali ponekad jednostavno poželimo ostvariti i dobiti više. Tada se javljaju oni – tihi saboteri. Oni su tu da nas vrate u poznato okruženje koje smatraju sigurnim za nas i koče nas svaki put kada se odlučimo zauzeti za sebe. Što nas sve sputava u tome da se osjećamo bolje i sprječava u životnom i poslovnom napredovanju? Koliko nas težnja prema perfekcionizmu čini nemoćnima da postanemo uspješni i možemo li naučiti biti dobro s time da smo samo prosječni? Koji nas sve tihi saboteri usporavaju i zašto ih je tako teško pobijediti?
Na panelu sudjeluju Bruno Šimleša, pisac i sociolog, Siniša Brlas, prof. psihologije i specijalist kliničke psihologije, Kata Leutar, mag. psihosocijalnog savjetovanja i psihoterapeut, Imea Consulting, Tihana Moškatelo, Voditeljica razvoja robne marke, Cedevita, Atlantic Grupa. Moderatorica: Jelena Ćulibrk Pajić, HRT.
“Mentalno zdravlje je stanje u kojem se možemo uspješno nositi s izazovima svakodnevnog života. Trebamo li čekati da se mentalno zdravlje naruši ili pokušati spriječiti da se mentalno zdravlje naruši”, rekao je Brlas. “Svatko može učiniti samoanalizu – koje su mi mogućnosti i ograničenja da si postavim ciljeve u životu. Ako postavim ciljeve koji su izvan mojih mogućnosti onda se dogodi stres koji je najveći saboter našem mentalnom zdravlju”, kazuje Brlas.
“Teorija zvuči jako cool i jednostavno, ali često to ne odgovara svima. Misija moje mame je bila zadržati me tamo gdje je mislila da je meni dobro, ali ja sam imala hrabrost osjetiti što je to što meni odgovara. Taj dio da si nismo perfektni je dio koji nas definira u životu. Mislim da strategije koje dolaze od okruženja kojem odgovara da smo takvi kakvi jesno može biti saboter”, rekla je Leutar.
“Ne možemo biti svaki dan sretni, ali možemo biti zadovoljni. Sreća traje kratko, za razliku od zadovoljstva koje traje cijeli život”, dodaje Brlas.
“Važno je imati realne ciljeve. Ciljevi moraju biti ambiciozni, ali realni. Kad imate cilj od 10 koraka, onda je pažnja na prvom i drugom koraku. Kad napravimo prvi korak onda se počastimo nakon njega, odmorimo, a onda idemo na idući korak. Cilj mora biti ostvariv i vaš”, rekao je Šimleša.
5. Na kome svijet ostaje?
Kada razmišljamo o mladima, o čemu zapravo razmišljamo: o tome kako su, što ih čini sretnima u svijetu u kojemu žive ili o tome kakve su im ocjene, koliko su ambiciozni, jesu li pametni i načitani? Što je važno mladima, a što odraslima? Kako uopće izgleda njihov, a kako naš svijet i postoji li mogućnost da se lakše razumijemo? Pronalazimo li vremena za razgovor s mladima i koliko često ih pitamo kako se stvarno osjećaju, znaju li se oduprijeti onome što ih može ugroziti i trebaju li pomoć u traženju svog sigurnog mjesta u svijetu u kojemu odrastaju?
Na panelu sudjeluju prim. Domagoj Štimac, dr. med., spec. psihijatar, voditelj Poliklinike za dječju i adolescentnu psihijatriju Popovača, prim. dr. sc. Marija Kušan Jukić, dr. med., voditeljica Službe za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, NZJZ “Dr. Andrija Štampar, Duško Ilijević, waldorfski odgojitelj. Moderatorica: Jelena Ćulibrk Pajić, HRT.
“U vrtiću su djeca još premala da bi imala neko opterećenje. Na njima vidim efekte roditeljskog zamora. Da bi bili sigurni njima treba naša pažnja i naša staloženost. Djeca su tu i sad. Ako sam ja mislima negdje drugdje i moram uspavati njih 19 u vrtiću onda neće nitko spavati. Ali ako sam ja tu, onda će oni poslušati priču i zaspati. Imam priliku biti s najneiskvarenijim oblikom ljudskog postojanja. Najbitnije za odgajatelja je da je uzor dostojan oponašanja. Oni zrcale moje ponašanje”, rekao je Ilijević.
“Razne su skupine djece s kojima se susrećem. Prije je bilo drugačije. Kažem da su prije srednju školu završavali ljudi, a danas fakultete završavaju djeca. To govorim u emocionalnom smislu. Vi ne morate s djecom pričati o osjećajima, vi im to morate pokazati. 80 posto toga treba biti neverbalno, 20 posto samo verbalno. Prvi problemi se ne jave odmah, vide se kao neka mala odstupanja pa kad treba savladavati neke programe pa ne može. U ovom svijetu brze promjene problem je i roditelja koji vrlo često ne mogu prenijeti svoje iskustvo na svoju djecu. Ravnoteža je ta koju je najteže postići. Izgleda kao floskula, ali to je jedan ekvilibrij koji je predodređen za naš svijet. Mi smo jedina životinja na ovom planetu koja pili granu na kojoj sjedi. Važna je prilagodba, oni koji se nisu prilagodili su izumrli. Jasmo li dovoljno dobri prema djeci, jesmo li zadovoljili njihove potrebe, jesmo li sretni… Moramo sve to prilagoditi načinu funkcioniranja, a da opet ostavimo bolji svijet svojoj djeci”, rekao je Štimac.
“NZJZ Štampar gaji jedan preventivni pristup. Postoje preventivni programi na području mentalnog zdravlja koji se provode na raznim razinama. Moje služba se bavi i ovisnostima. Naši mladi su u riziku od različitih ovisničkih ponašanja. Malo smo se pomakli prema nižim razredima osnovne škole. Nismo riješili duhan, alkohol, supstance, a došli smo do interneta, mreža, gejminga… Svaki dan radim s mladim osobama, sretna sam jer su otvoreniji za traženje pomoći. Po prvi puta se mi stariji nalazimo u poziciji da mi trebamo te mlade ljude. Mi ne možemo riješiti probleme s umjetnom inteligencijom koji dolaze. Ja ako se ne snalazim, pitam svoju djecu. Naši alati, naši savjeti za odgoj djece, vremena se mijenjaju, ali trebamo zastati, djeci treba osjećaj sigurnosti i dostupni roditelji koji jesu primjer. Poteškoće s mentalnim zdravljem su složene kada dođe do njih treba djelovati. Potrebni su različiti servisi – i bolnički, nebolnički, udruge… Svi trebamo zastati i odraditi svoj dio posla. Meni je važna i teta na kiosku da ne proda alkohol i cigarete maloljetniku. Važni su nam mediji, influenceri, svi pomoću kojih možemo doprijeti”, rekla je Kušan Jukić.
“U moje vrijeme nije bilo društvenih mreža. Mi smo dali vatru u ruke svima. Netko ju zna koristiti, netko ju ne zna koristiti. Koliko ima ljudi čiji su savjeti dostupni, a nisu baš adekvatni i nisu stručnjaci? Kako će onda vjerovati nekome tko je zaista ok. Ima puno informacija koje su dostupne našoj djeci, a neprovjerene su. Ne možemo ništa puno napraviti na tome. Postavlja se pitanje da li djeci ukinuti internet. Moramo naći ravnotežu”, kaže Štimac.
