Spisateljica Vedrana Rudan objavila je na svom blogu novu priču pod naslovom ‘Ručak’, kojom je još jednom potvrdila zašto je jedna od najčitanijih autorica regije. U tekstu koji počinje prizorom nedjeljnog ručka s djecom, mačkama i mužem, pripovjedačica – prepoznatljivo rudanovska, promatra svoju obitelj iz pozicije žene koja je preživjela buru života i sada napokon zna prepoznati mir.
“Pozvali smo djecu na ručak. Imamo šestero djece. Ivančica se motala oko stola, mačke Koko i Pepica su se izgubile. Ležala sam na kauču dok su uživali u ručku. Muž je bio kuhar, sin je ispekao fantastične princeze, drugi je sin donio vino. Najljepši ručak u mom životu”, započela je Rudan.
“Dok sam gutala kašu od rižina brašna kuhanu u mlijeku od badema vrtjela sam stare filmove. Ova plavokosa, lijepa žena srednjih godina nekad je bila djevojčica. ‘Gospođo’, rekao mi je davno bijesni susjed, ‘vaša kći svaki dan lupa na moja vrata.’ Razljutio me. ‘Vi i ne poznajete moju kćer, ima petnaest godina, nije dijete.’ Nekoliko dana kasnije čula sam topot na stepenicama. Kći je provalila u stan, susjed za njom. ‘To je ona, to je ona’, urlikao je.”
‘Zvali policiju, bolnice, mrtvačnicu’
“Moja se kći tresla. ‘Oprostite, gospodine, previše sam ljuta, maknite se sa vrata, ne želim da gledate, prebit ću je.’ ‘Tako treba s njima, remen je iz raja pobjegao.’ Zaključala sam vrata pa smo se ludo smijale ni danas ne znam čemu. Za stolom je bio i sin, jedan od najljepših muškaraca koga sam u životu srela. Nije moj sin, iako jest. On je, pred trideset i pet godina s mojom kćerkom kroz grilje gađao prolaznike vodenim bombama i jajima dok smo njegov otac i ja sjedili u boravku i bili sretni da nam se djeca ne mlate nego uče u tišini.
Jednom je jedno od te djece otišlo na rođendan prijatelju čiji telefonski broj nismo znali. Vratilo se idućeg dana u dva popodne. U međuvremenu smo zvali policiju, bolnice, mrtvačnicu. Kad je ušao u kuću samo je rekao, zaspao sam. Nisam ga mogla ubiti, već je tada bio visok dva metra. I muž i ja smo godinama gledali unaprijed. Ja sam se pitala u u kakva će se čudovišta pretvoriti naša djeca. Propalice bez škole, pijanci, narkomani… Kako se odgajaju djeca, pitali smo se desetljećima. I sad taj ručak, najsretniji dan u mom životu.
Nije nam teško palo kad su se svi povukli na terasu, troje puše na naš užas, mi smo s psom ostali sjediti pokraj peći. Petero odraslih stranaca smijalo se tko zna čemu, nismo osjetili potrebu da im se priključimo, nismo se osjećali isključenima. Muž je Ivančici krišom davao keksiće, a onda ju je zgrabila naša unuka.
Rekla sam mužu, ovo je najljepši ručak u mom životu. ‘Zašto?’ Preko trideset godina živimo skupa, dvoje smo potpuno različitih ljudi. Kad su otišli ja sam ih nakon pola sata nazvala i bila sretna što su svi došli živi doma”, zaključila je Rudan kolumnu.
