Spisateljica Vedrana Rudan u lipnju je otkrila da boluje od rijetkog i teškog tumora žučnih kanalića. Zbog teške dijagnoze uzela je pauzu od objavljivanja na svom blogu, na kojem inače iznosi svoje misli na lirski i često veoma potresan način.
Naime Rudan je imala prilično težak život, koji je počeo mučnim djetinjstvom obilježenim siromaštvom i majčinom depresijom i alkoholizmom. Rudan je prije deset godina na svom blogu objavila prilično potresan tekst, koji govori o siromaštvu i drugim društvenim problemima.
“Svi oko mene bolesni su od života u Hrvatskoj. Prijateljica me nazvala jer je u robnoj kući otkrila čizme po pedeset kuna. Navukle smo ih ali nam od toga nije bilo bolje. Gledale smo čizme na svojim nogama, pogledale jedna drugoj u oči i zaplakale. Pred desetak žena koje su poput nas mislile da se s pedeset kuna može kupiti sreća”, napisala je Rudan na svom blogu prije deset godina.
‘Zašto je hrana skuplja nego u Italiji?’
“Prijateljica je izvukla karticu. U kafiću smo svaka popile dvije tople čokolade, preračunato u čizme, u grlo smo stresle čizme i pol. Ja sam izvukla karticu. Ana je rekla da bi bilo bolje da nismo popile onu čokoladu nego smo trebale kupiti još jedne čizme i usrećiti neku nesretnicu. Možda.”
Zabrinjavajuće je što je njen tekst i danas u mnogo situacija aktualan, jer iako je standard porastao, i dalje ima siromašnih koji žive ispod granice dostojanstva. “Smijale smo se histerično dok smo jedna drugoj nabrajale: moram platiti karticu, a ja struju, vodu, telefon i plin. Zašto je ovako zahladilo? Nemam maloj za pokaz, ni za tenisice, moje se dijete na sudu već deset godina bori protiv oca koji joj ne da njen dio kuće a banke ljude bacaju na cestu u roku od deset dana”, pisala je Rudan.
“Ana pada u komu kad god mora ući u market. Zašto je hrana skuplja ovdje nego u Italiji? I telefoni su skuplji i sirupi protiv kašlja i umjetne suze i Lupocet i telefonski impulsi. Sve je kod nas skuplje nego u onoj Europi u kojoj mi nismo. Riječka bolnica je u raspadu. To brine i Anu i mene jer smo u godinama kad ti je bolnica sve češće drugi dom”, istaknula je.
‘Obećala je da će me ubiti’
“Srela sam medicinsku sestru koja mi je obećala da će me ubiti kad odlučim da mi je svega dosta. U bolnici u kojoj radi nema vate ni toalet papira ni pokrivača ni posteljine ni hrane ni zavoja, ni sterilnih operacijskih sala ni zidova koji se ne ruše. Mladi žele van, van, van iz ovog s*anja od zemlje u kojoj takozvani ljudi u potrazi za srećom poput zombija bauljaju od šaltera do šaltera, od kontejnera do kontejnera, od šanka do šanka, od ambulante do ambulante”, opisala je kako vidi svoj grad.
“Što je sreća, pitam Anu. ‘Želim se riješiti dugova prije nego umrem.’ Trenutno me veći dugovi ne muče jer žvačem pokojnoga oca i pokojnu majku. Hvala bogu da su umrli pa s vremena na vrijeme prodam ono što su mi ostavili. Ako uskoro ne umrem ne da ću pojesti leševe svojih staraca nego ću požderati samu sebe”, brutalistički je napisala.
“S jedne strane to me baca u bedaru, s druge, drago mi je što me vlastita djeca neće žvakati. Ipak, jedina sam sretna osoba među ljudima koje poznajem. Baš sretna. Kad sjednem za komp i napišem tekst pa mi se netko javi iz Kanade, Splita, Toronta, javila mi se čak i žena iz Singapura koja je u vlaku čitala moj tekst… Tu mi sreću nitko ne može oduzeti. Je*eš čizme! Osjećam se živom dok mlatim po tipkovnici. Danas sam pročitala pjesmu koju mi je poslala ‘Veronika’”, napisala je i podijelila pjesmu “Ja nemam dom”, koju joj je poslala poznanica.
‘Moj dom je tamo gdje ste vi’
Gruba smrt oca mi odnijela
Grubi ljudi majku mi skrhali
Grube noći haljinu časti mi skinule
Gruba crkva boga mi razdjevičila
Gruba država domovinom mi se nahranila
I gdje je onda moj dom?
“Jadna Veronika. Moj dom je tamo gdje je Veronika. Moj dom je tamo gdje ste svi koji mi se javljate”, poručila je spisateljica.
