Ljudi koji dožive sto godina nekoć su bili izrazito rijetki, a danas ih, zahvaljujući napretku medicine i boljim uvjetima života, ima sve više. Međutim mnoge stogodišnjaci i dalje fasciniraju i svi se pitaju koja je njihova tajna dugovječnosti.
Kako bi otkrili što omogućava takav dug život znanstvenici moraju otkriti međudjelovanje genetike i životnih navika. U časopisu GeroScience nedavno je objavljeno istraživanje koje je opisalo zanimljivo otkriće biomarkera koje u krvi dijeli većina ljudi starijih od 90 godina, a među ostalim riječ je o razinama kolesterola i glukoze.
Istraživanje ovo skupine švedskih znanstvenika najveće je tog tipa do sad. Obuhvaća 44.000 Šveđana koji su dio tzv. Amoris kohorte, i bili su praćeni do 35 godina. Među njima, 1.224 osobe (2,7%) doživjele su 100 godina, od čega je velika većina (85%) bila žena, piše Science Alert.
Otkrili su neke pravilnosti
Znanstvenici su se fokusirali na 12 biomarkera povezanih s upalom, metabolizmom, funkcijom jetre i bubrega te potencijalnom pothranjenošću i anemijom, kao što su razina glukoze, kolesterola, kreatinina te enzimi povezani s funkcijom jetre (npr. Alat, Asat, GGT).
Prema rezultatima istraživanja ljudi koji su doživjeli 100. rođendan uglavnom su imali niže razine glukoze, kreatinina ali mokraćne kiseline, što bi neke moglo iznenaditi, i to već od 60-ih godina života. Stogodišnjaci su rijetko imali izrazito visoke ili niske vrijednosti biomarkera. Primjerice, vrlo malo njih imalo je razinu glukoze iznad 6,5 mmol/L ili kreatinina iznad 125 µmol/L.
Istraživači su uočili da su osobe s najnižim razinama ukupnog kolesterola i željeza imale manju vjerojatnost da dožive 100 godina u usporedbi s onima s normalnim razinama. Povišene razine glukoze, kreatinina, mokraćne kiseline i nekih jetrenih enzima također su smanjivale šanse za stogodišnji život.
Istraživač godinama proučavao navike stogodišnjaka: Većina izbjegava jednu namirnicu
I sreća igra važnu ulogu
Iako su apsolutne razlike bile male, rezultati ukazuju na moguću povezanost metaboličkog zdravlja, prehrane i izuzetne dugovječnosti. Primjerice, osobe s najnižim razinama mokraćne kiseline imale su 4% šanse da dožive 100 godina, dok je ta brojka za one s najvišim razinama iznosila samo 1,5%.
Studija ne može sa sigurnošću utvrditi koji su čimbenici stila života ili geni odgovorni za te razlike, ali prehrana i unos alkohola vjerojatno igraju ulogu. Praćenje zdravlja bubrega, jetre, razine glukoze i mokraćne kiseline s godinama moglo bi biti korisno.
Na kraju, sreća također može igrati određenu ulogu u postizanju iznimne starosti. No, činjenica da se razlike u biomarkerima mogu uočiti desetljećima prije smrti sugerira da su geni i životne navike ključni faktori.
