Dok je bila pri kraju svoje šeste trudnoće, Tracy je počekla primjećivati neke neobične simptome. Bilo je to 2013., kad je imala 41 godinu, pa ih je pripisala svojoj dobi. Kako je došla do dijagnoze Parkinsonove bolesti, ispričala je za The Mirror.
“Imala sam ekstremni umor, što je normalno, ali sam se osjećala ukočeno i nisam mogla stajati dugo vremena, a desna noga mi se vukla. U to vrijeme nisam znala o čemu se radi i nisam tome pridavala previše pažnje, što je to i nisam ništa razmišljao o tome, samo sam mislila da su to moje godine.”
Nakon što je rodila, stanje joj se samo pogoršalo. “Pitala sam se jesam li imala neku vrstu malog moždanog udara pri porodu jer nije bilo baš ugodno, a počela sam imati jak tremor 20 minuta nakon što sam ga rodila”, objasnila je. “Budući da patim od visokog krvnog tlaka zadnjih 20 godina, mislila sam da je možda moždani udar”, dodala je.
Simptomi su jačali
Pojasnila je kako je njeno šesto dijete rođeno s tumorom na jetri, pa je dok su bili s njim u bolnici primijetila da joj desna strana tijela ne radi. “Pokušala sam nogom tapkati po dječjoj ljuljački u kojoj je bio moj sin, ali nisam mogla ni to, nisam mogla podići desno stopalo da to učinim. A kada je jedan od doktora ušao, počela sam imati tremor na desnoj strani, i znala sam da nešto nije u redu”, prisjetila se Tracy.
Kad se vratila kući iz bolnice, ova majka brinula je o novorođenčetu dok se borila sa simptomima. “Nisam ništa rekla svom mužu dok se nismo vratili kući, tada sam se brinula za svoju bebu. Ali nositi se sa svojim novorođenčetom i simptomima u isto vrijeme bilo je vrlo teško”, priznala je.
Oko tri mjeseca nakon poroda zbog zdravstvenih je problema otišla liječniku, koji ju je brzo poslao na hitnu misleći da je imala moždani udar. “Kad sam stigla tamo, tlak mi je bio toliko visok da su me odveli ravno na reanimaciju”, rekla je.
Ogroman šok
“Bila sam dobro, ali moj krvni tlak je bio izuzetno visok, pa su napravili pregled mozga i magnetsku rezonancu.” Liječnik joj je tad potvrdio da nije imala moždani udar, no nisu bili sigurni u čemu je problem. Tracy je znala da nešto i dalje nije u redu.
“Signali u mom mozgu nisu išli prema mojim rukama i desnoj nozi”, opisala je i naručila se za pregled kod neurologa. Nakon čekanja od devet mjeseci, 2015. je konačno dobila dijagnozu koju nije očekivala “ni za milijun godina”. U dobi od 43 godine Tracy je dijagnosticirana Parkinsonova bolest.
“Bila sam tamo manje od minute, a neurolog je rekao: ‘Mislim da imate Parkinsonovu bolest’. Bio je to ogroman šok jer je nitko u mojoj obitelji nema i rekli su da je to vrlo neobično u mojim godinama”, prisjetila se. “Tada sam mislila da su pogriješili, iskreno nisam vjerovala u to.”
Ljudi ga često ignoriraju: Simptom u nosu mogao bi biti prvi znak neizlječive bolesti
Ukočena i usporena
Tracy, koja sada ima 52 godine, otišla je na DaTscan, skeniranje mozga koje se koristi za dijagnosticiranje stanja. “Vrlo je teško dijagnosticirati Parkinsonovu bolest, ali moj je test pokazao da postoji niska razina dopamina i potvrdio je moju dijagnozu da imam Parkinsonovu bolest s mladim početkom (YOPD)”, pojasnila je.
“Kad imate Parkinsonovu bolest, bilo koja vrsta stresa ili nervoze pojačava vaše simptome, a depresija je jedan od njih. Moji su mi simptomi stvarali puno više problema i posjećivala sam medicinsku sestru za Parkinsonovu bolest, ali od moje dijagnoze, lijekovi su mi se samo povećavali i povećavali.”
Otkrila je kako bolest utječe na nju danas, te da je jako usporena i ukočena. “Probudim se u apsolutnoj agoniji svako jutro i ne mogu se pomaknuti. Moram imati lijekove pored kreveta, a često mi ih suprug mora dati jer, tijekom noći, dođem do točke kada sam tako ukočena.
Puno lijekova
“Gegam se , a s geganjem treba biti jako oprezan jer sam se već nekoliko puta prevrnula jer gubiš ravnotežu. Gubiš toliko svoje sposobnosti i najjednostavnije stvari, kao što je pisanje, jednostavno ne možeš, pogotovo jer to uglavnom utječe na moju desnu stranu. Iako sada počinjem patiti i na lijevoj strani”, kazala je. Za pomoć pri kretanju, Tracy ponekad koristi štap za hodanje.
“Općenito, unutar 20 minuta od uzimanja lijekova, počinjem se osjećati dobro, ali onda je to režim uzimanja lijekova svaka dva do četiri sata. Iako je to puno lijekova, daju mi mogućnost da radim određene stvari sa svojom djecom, mogu ih odvesti u školu, na primjer”, rekla je.
“Može biti depresivno, i moje se stanje pogoršalo u posljednjih 10 godina, ali razmišljam o tome što mogu učiniti, a ne o onome što ne mogu. Imam loših dana, ali obitelj i prijatelji su ti koji ti pomažu, to je sigurno”, zaključila je.
Neočekivani simptom može biti rani znak teške bolesti: S vremenom mozak sve više propada
