Teška borba koju u tajnosti vode brojni pojedinci: ‘Oboljeli nam se jako teško javljaju’

U Hrvatskoj postoji nekoliko udruga koje pomažu oboljelima, odnosno osobama koje imaju poremećaj hranjenja. Iako se nekima čini kao nešto što uopće nije značajno pretpostavlja se da u Hrvatskoj od ovog poremećaja boluje više od 40.000 osoba.

Poremećaji hranjenja su mentalni poremećaji koji su kao takvi izrazito stigmatizirani te se oboljeli jako teško javljaju, treba im i do nekoliko godina do prvog javljanja tako da je broj ljudi koji se obrati za pomoć mali, ali po podacima iz radionica udruge Snaga u meni jasno je da su došli do zajednice, a u konačnici i do oboljelih, kaže predsjednica udruge Jelena Zubić.

Kada se jave usmjeravaju ih na različite specijaliste, naime važno je da je pristup multidisciplinaran, nerijetko su uključeni psihijatri, endokrinolozi, psiholozi i psihoterapeuti te nutricionisti specijalizirani za rad s oboljelima.

Poremećaji hranjenja su izrazito stigmatizirani

Inače, Udruga Snaga u meni, udruga je za poremećaje hranjenja u Istarskoj županiji i osnovana je 20. 11. 2020. godine. “Provodimo dva prevencijska programa, “Book club Knjiga na tanjuru” i “Kako pričamo o hrani s mladima u sportu” koji su sufinancirani od strane Istarske županije i Grada Pule. Cilj nam je u Istri stvoriti sigurno mjesto na koje se oboljeli mogu javiti kako bismo ih usmjerili na stručnjake koji su se specijalizirali u području poremećaja hranjenja”, kaže Zubić.

„Poremećaji hranjenja su mentalni poremećaji koji su kao takvi izrazito stigmatizirani te se oboljeli jako teško javljaju, treba im i do nekoliko godina do prvog javljanja tako da je broj ljudi koji nam se obrati za pomoć mali ali vidimo po našim radionicama da smo doprli do zajednice, a u konačnici i do oboljelih. Kada se jave usmjeravamo ih na različite specijaliste, naime važno je da je pristup multidisciplinaran, nerijetko su uključeni psihijatri, endokrinolozi, psiholozi i psihoterapeuti te nutricionisti specijalizirani za rad s oboljelima“, pojašnjava naša sugovornica.

Kad se govori poremećajima hranjenja prvo na um pada anoreksija iako je poremećaj s prejedanjem puno češći, kaže Zubić. Tu je i bulimija i nespecifični poremećaji hranjenja, a ono što je zajedničko svima osim anoreksiji je da ih se ne može vidjeti golim okom. Osoba koja boluje do bulimije ili poremećaja s prejedanjem obično ima normalnu ili povišenu tjelesnu težinu. Poremećaji hranjena pogađaju osobe neovisno o spolu, dobi i težini.

Nedostatak sna ozbiljno utječe na zdravlje: Povećava rizik od rane smrti, samo jedna loša noć je već opasna

Ako se osoba ranije javi liječniku, oporavak je brži

„Rani znakovi su promjene u prehrambenim navikama kojih se osoba strogo drži, npr. postoje skupine hrane koje ne jede ni pod kojim okolnostima, odlazak na wc nakon jela, veliki osjećaj krivnje nakon jela, osoba ima veliki fokus na tjelesnu težinu i izgled tijela te stalno razmišlja o hrani. Iako su neka od ovih ponašanja uobičajena kod uvođenja promjena povezanih sa životnim stilom, potrebno je obratiti pažnju na opsesivnost i dugotrajnost oko takvih novih navika“, kaže Zubić.

Ponekad osoba nije motivirana za rad te je potrebno vrijeme da se za ozbiljno odluči na put oporavka. Važno je da se i obitelj educira o poremećaju hranjenja kako bi mogla bolje pružiti podršku i oboljeloj osobi ali i drugim članovima unutar obitelji, pojašnjava naša sugovornica. Možda je jedna od najtežih stvari u početku oporavka prihvatiti i da to nije nova kratkotrajna dijeta koja će sve riješiti u nekoliko tjedana već proces koji može trajati i do nekoliko godina. Obično što se osoba ranije javi to će i oporavak biti brži.

„Pristup liječenju zahtijeva multidisciplinaran pristup, i apsolutno je nužno da u proces liječenja budu uključeni liječnici, od liječnika obiteljske medicine, do psihijatra, endokrinologa i drugih stručnjaka ovisno o zdravstvenom stanju oboljele osobe. Nema oporavka bez psihoterapije, to je također ključan element u liječenju“, poručuje predsjednica udruge Snaga je u meni.

Poremećaj hranjenja nije izbor oboljele osobe već bolest

Razina svijesti o ovom problemu je veća u odnosu na prijašnje godine, ali ipak je društvo nesvjesno dubine poteškoća s kojima se nose oboljeli, smatra naša sugovornica. Jedan od najčešćih simptoma poremećaja hranjenja je prejedanje, koja može biti posljedica dugotrajne restrikcije, a nisu sve osobe koje su u kalorijskom deficitu i pothranjene jer se tu obično izmjenjuju periodi restrikcije i prejedanja.

Danas se, kaže Zubić, puno priča o zdravom načinu života, zdravoj prehrani i tjelovježbi. To su sve pozitivne stvari i trebamo puno pričati o tome, no za nekoga tko je u riziku od razvoja poremećaja hranjenja upravo je ta današnja kultura možda i prevelike posvećenosti zdravom životu plodno tlo za razvoj poremećaja hranjenja. Nije dijetna industrija izravan uzrok, ali je svakako jedan od čimbenika koji mogu doprinijeti.

„I dalje ima puno prisutnih mitova i mnogi će reći da je promijeniti prehranu samo stvar volje. Jako je uobičajeno da se u društvu komentira vlastita i tuđa težina kao i izgled tijela što osobi s poremećajem prehrane stvara još veći pritisak da ona mora mijenjati svoje tijelo i prehranu jer nije dobra takva kakva je. Iz perspektive nekoga tko nema poremećaj hranjenja moglo bi se čuti da oboljela osoba “izvolijeva” i slično no moramo se tu uvijek podsjetiti da se radi o ozbiljnim mentalnim poremećajima te da to nije izbor oboljele osobe već bolest“, zaključuje Zubić.