U srijedu, 17. rujna, na zagrebačkom krematoriju Mirogoj, održan je posljednji ispraćaj istraživačkog novinara i voditelja Roberta Valdeca.
Cijenjeni novinar preminuo je sredinom rujna u 62. godini, a iza sebe je ostavio suprugu Dariju Aslamovu, sina Roberta Zvonimira, kćer Doroteu i oca Franju.
O njegovoj smrti sada se putem Facebooka oglasila supruga Daria, inače ruska ratna reporterka, u koju se Valdec zaljubio na ratištu u Pakistanu, a 2005. godine joj izrekao i sudbonosno “da”. Njezin tekst, koji je napisan na ruskom, prevala je i putem svog Facebook profila podijelila Renata Maurović.
“Postao je žrtva strašne liječničke pogreške”
“Jučer sam u Zagrebu pokopala svog voljenog supruga, poznatog novinara Roberta Valdeca. Imao je samo 62 godine. Nikada nisam upoznala čovjeka koji je tako strastveno volio život. On je bio sama ljubav i nježnost. Tragedija je u tome što je postao žrtva strašne liječničke pogreške. Od ubojice možeš pobjeći, ali liječniku vjeruješ – pred njim si bespomoćan”, započela je Darija koja je navela kako je Robert u studenom prošle godine dobio poziv jedne klinike za kardiologiju.
“Rekli su mu da ima sreće: oslobodio se termin za angiografski pregled 29. studenoga. Već je imao kartu za Moskvu početkom prosinca i mučile su ga sumnje i strah. “Nikad se u životu nisam toliko bojao”, rekao mi je. “Osjećam da će se dogoditi nešto strašno – nešto gore od smrti.” (…)
“To je samo rutinska dijagnostika”, mislila sam, iako sam i sama imala sumnje. Još u kolovozu moja kći, kardiologinja, okupila je konzilij u Moskvi. Ruski su liječnici na ranijem angiogramu vidjeli problem, ali su zaključili nedvosmisleno: svaka intervencija neizbježno bi donijela komplikacije. Inače, imao je šansu živjeti još mnogo godina”, navela je.
Brojne poznate osobe na sprovodu Roberta Valdeca: Pogledajte tko se sve okupio na oproštaju
“Ništa se ne može dokazati”
“29. studenoga, Robert je sam ušao unutra, pun snage i života. Napravili su angiografiju i ugradili stent koji je začepio jednu od arterija srca, izazvavši infarkt miokarda odmah na stolu. Robert je zavapio od nepodnošljive boli. “Kao da su mi sva zuba odjednom čupali”, rekao mi je dva sata kasnije. Još je bio živ i nazvao me, plačući i smijući se od olakšanja: “Ljubavi moja, dolazim k tebi u Moskvu. Samo se s tobom osjećam sigurno.”
Ali stanje mu se stalno pogoršavalo. Morali su mu ugraditi privremeni pacemaker. U tri ujutro, 2. prosinca, na intenzivnoj njezi doživio je fibrilaciju klijetki – situaciju u kojoj brzi elektrošok može spasiti život. Riječ je o minutama. Ali njega nisu spasili. Možda su jednostavno prespavali; ništa se ne može dokazati. Nije bilo svjedoka. Robert je pao u desetomjesečnu komu.
Tada je započela njegova Golgota – beskonačno lutanje po bolnicama koje ga nisu htjele. Preživio je petnaest upala pluća, brojne infekcije i izgubio četrdeset kilograma. Tijelo mu se raspadalo; svaka dva sata gušio se dok su mu se pluća punila tekućinom. Ostale su samo kosti, golemi crni dekubitusi i njegove velike voljene oči koje su gledale u svijet nama nepoznat. Kad bih mu pjevala kratke pjesmice, osmjehnuo bi se”, nastavila je emotivno.
“Ne smiješ se žaliti – moraš živjeti”
“Proživjela sam deset mjeseci osobnog pakla i nemilosrdne borbe s hrvatskom birokracijom, jureći između Rusije i Hrvatske. Paradoksalno, rat me spasio. Ja sam ratna reporterka. U tih deset mjeseci vidjela sam toliko smrti, krvi i patnje – toliko hrabrosti kod ljudi koji su izgubili sve – da sam naučila boriti se bez obzira na sve.
Vidjela sam ženu koja je vlastitim rukama iskopavala kosti ubijenog oca, majke i devedesetogodišnje bake. Posjetila sam manastir koji već dvije i pol godine živi na prvoj crti, sahranjujući noću monahe ubijene dronovima.
Sjećam se kako sam u Kurskoj oblasti ležala pod paljbom dronova kraj osamnaestogodišnjeg mladića kojem je ruka bila otkinuta, i kako smo ga, krvareći, vozili u bolnicu pod granatiranjem. I tada sam shvatila: ne smiješ se žaliti – moraš živjeti. Naučila sam osnove fizioterapije i svaki mjesec, posjećujući Roberta, radila s njegovim umirućim tijelom, nastojeći ne izgubiti hrabrost. Možda sam bila jedina koja je vjerovala da će se probuditi”, piše Daria.
Andrija Jarak shrvan zbog prerano preminulog kolege: ‘Baš mi je žao, počivaj u miru’
“Nije bilo vremena za plač”
“Krajem kolovoza otišla sam iz Hrvatske u Moskvu kako bih bila uz svoju trudnu kćer, s teškim osjećajem da Robert polako odlazi. Dana 12. rujna javili su mi da je Robert umro, a dvadeset minuta kasnije moja je kći krenula u porod. Nije bilo vremena za plač. Sljedećih dvanaest sati provela sam u bolnici, slušajući srceparajuće krikove svoje kćeri. A u tri ujutro začuo se jecaj jednog novog života. Dali su mu ime Robert.
Ovih deset mjeseci naučilo me neprocjenjivu lekciju: kad dođe nesreća, svi tvoji bogati, moćni, slavni prijatelji okrenu se od tebe – baš kao što su se okrenuli od poznatog novinara Roberta Valdeca. Pomoć dolazi od susjeda, običnih ljudi koji kruh zarađuju znojem svoga čela. Oni me nisu napustili. Duboko sam zahvalna sestrama u njegovom posljednjem utočištu – rehabilitacijskom centru Pustodol – dobrim, toplim ženama.
Robertova velika profesionalna tragedija bila je to što njegova briljantnost nikada nije bila priznata. Više od četvrt stoljeća putovao je sa mnom u bezbrojne zemlje, ratove i “vruće točke”. Bio je sa mnom u Donbasu, Siriji, Iraku. Zajedno smo svjedočili mnogim ratovima i revolucijama. A ipak, deset godina u Hrvatskoj nitko nije htio objavljivati njegove članke. Tamo su traženi samo “politički korektni” novinari”, ističe.
Mirjana Hrga shrvana velikim gubitkom: ‘Neka mirno putuje, trpio je’
“Želim da ljudi znaju”
“Robertove posljednje riječi upućene meni s intenzivne njege bile su: “Laku noć, ljubavi moja. Ne brini. Volim te. Sve će biti u redu.”
Molim vas, podijelite moj post jer želim da ljudi saznaju prave razloge Robertove smrti. Želim razbiti ovu omertu hrvatskih medija koji samo šute. Tijekom posljednjih deset mjeseci neizdržive patnje Robert je postao istinski mučenik”, zaključila je na kraju.
